Predstavljamo vam mladog, jednostavnog i zanimljivog kreativca Edija, oca uskoro četvrtog djeteta, povratnika iz Irske, mladog poduzetnika koji je snažno usmjeren na poticanje pozitivnih i smislenih odnosa s drugima.
Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Moje ime je Edi Krišto. Imam okruglih 30 godina i živim u Tenji pored Osijeka. Prije svega sam muž, otac 4 djece od kojih jedno još uživa u toplini majčine “pupe”. Samouki sam fotograf i snimatelj, vlasnik obrta EdiExpo, trener mladih vratara u dva osječka niželigaška nogometna kluba. Uz sve ovo moram reći da sam vjernik i kršćanin, jer bez Isusa ova kombinacija iznad ne bi nikako bila izvediva niti održiva :)
Kako je započela tvoja ljubav prema fotografiji, videu i multimediji općenito? Jesi li to sam otkrio ili je netko u tvojoj okolini utjecao na to?
Pa zapravo je dobrim dijelom to zasluga moje žene ili kako ja to volim reći žembe Martine. Ona je ta koja je htjela ozbiljniji fotoaparat jer voli fotografirati trenutke. Taman u vrijeme kada sam shvatio da posao koji radim nije baš za mene i izvor je frustracija, upoznali smo jednog prijatelja koji se nešto sa strane bavio fotografijom. Čuvši želje moje žembe, dao joj je na korištenje svoj stari aparat. Kako moja žemba nije baš s tehnologijom na ti, ona bi fotografirala na automatskim postavkama što je mene užasno nerviralo i provociralo. Tako se fotografirati može i mobitelom.
S obzirom da ja po prirodi volim tehnologiju i dio mi je struke, odlučio sam pogledati malo postavke tog čuda. I nakon što sam s tim fotićem u rukama, pogledao prvi youtube video na tu temu, nekim čudom sam se jako zaljubio i shvatio da je to ono što želim raditi u životu.
Ti dolaziš iz Tenje, predgrađa Osijeka. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u maloj sredini? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Tako je, dolazim iz Tenje i ne bih to nikada mijenjao! Odrastanje u Tenji meni je bilo predivno. Dio sam one generacije koja je išla kući samo ručati, a ostatak dana provodila vani, tako da su mi igrališta i ulice Tenja bili drugi dom. Tu sam upoznao puno ljudi, sklopio puno prijateljstava koja i dan danas traju, a i upoznao ljubav svog života. Tu sada zajedno gradimo obiteljski život i to je nešto što me posebno raduje. Prednost je života u Tenji to što je grad jako blizu, tako da su nam sve mogućnosti na dohvat ruke, a opet ne živimo u gradu, život ovdje je ipak malo mirniji, opušteniji i uživamo u tome.
Je li u toj maloj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu ili iskorak u svom životu? Kako je tebi bilo? Jesi li imao podršku drugih i od koga najviše za svoje hobije, svoje snove, a kasnije i profesionalni rad?
Pa moram priznati da mi je teško točno ocijeniti kakva je podrška bila, jer su moji snovi kroz odrastanje bili čvrsto vezani za nogomet, a on je u našem društvu vrlo prihvaćen, pa čak i idealiziran, tako da se podršku može primiti sa svih strana. Od svoje osme godine puno sam vremena posvetio treninzima i svim srcem sam išao za tim snovima, a tu su mi najveća podrška bili moji roditelji i obitelj, koji su me uvijek podržavali na sve moguće načine. Osim njih, društvo je uvijek nudilo dosta sadržaja svima koji su bili zainteresirani za nogomet, tako da sam prošao razne turnire, putovanja, gostovanja i imao priliku slijediti svoj san. S nekim drugim sportovima i vizijama koje nisu tako prihvaćene sigurno je teže, ali vjerujem da svi zajedno možemo mijenjati taj narativ i dati sve od sebe da pružimo podršku svima.
Ono što je kod mene uvijek bilo drugačije, a rijetko je tko razumio, bila je želja da mlad stvaram svoju obitelj. Uglavnom je to mnogima bila samo priča i još jedan mladenački san, ali kao što vidite nije me puno diralo, evo mene tu gdje sam htio biti :)
Želja za profesionalnim radom u kojem sam sada razvila se tek kasnije, kada sam već bio odrasliji i zreliji, ali i svjesniji odgovornosti koju imam prema svojoj obitelji. Tu me podrška moje žembe pogurala naprijed. Ona je bila spremna riskirati sa mnom i odlučila da damo priliku mojim snovima, bez obzira na ishod. Hvala Bogu, isplatilo se riskirati!
Jesi li tada vjerovao da ćeš uspjeti? Kakav je bio tvoj put razvoja?
Nisam mislio da je potpuno nemoguće, ali moram priznati da sam u nekom malom prikrajku mozga ipak teško vjerovao da ću baš ja uspjeti od svih ljudi koji se bave nogometom. Valjda je ulogu imao i taj naš mentalitet “uvijek netko drugi uspije”. Put kojim sam išao je bio grbav, pun dobrih kao i loših trenutaka, ali kroz sve sam prolazio uz podršku obitelji, pa su sve te stvari ostale lijepe uspomene za koje sam danas baš zahvalan.
Što se tiče profesionalnog puta, tu sam nekako bio sigurniji. Znao sam da uz Božju pomoć, svoj trud i podršku onih oko mene mogu uspjeti, zato sam se i odvažio u to krenuti. Vjerujem da u svakom trudu ima probitka, zato je na meni da se trudim i radim, a sve drugo prepuštam u Božje ruke. A On me nikada dosad nije iznevjerio.
Ti si boravio neko vrijeme u Irskoj, ali si se vratio? Zašto?
U Irskoj imam sestru, i tamo sam proveo 3 mjeseca, odvojen od svoje obitelji, s ciljem da postavim nekakav temelj za preseljenje svih nas tamo. Odlučili smo se na taj potez iz čistog očaja. Ostao sam bez posla, imao troje djece, u Hrvatskoj tada nisam vidio neku perspektivu. Moglo bi se reći da je to bilo neko teško razdoblje kroz koje smo prolazili, a koje nas je dovelo do ovakvih poteza. U Irskoj sam radio, ali je s obzirom na pandemiju bilo teško pronaći neki stabilan posao, kao i smještaj. Tako da su razlozi mog povratka na kraju bili dosta praktični. Presudno je bilo kada je moja kći (tada 6 mjeseci stara) završila u bolnici. Tada sam kupio kartu, vratio se i ostao ovdje. U Irskoj sam shvatio koliko su mi vrijedni ljudi koji imam oko sebe, a koje sam ostavio tamo negdje u svojoj zemlji. Moji roditelji, obitelj, prijatelji. Shvatio sam da imam za što živjeti i boriti se tu, u svom gradu i da je meni to važnije od novaca i mogućnosti koje bi mi život u inozemstvu pružio. Tamo sam naučio neke velike lekcije, zato ne smatram da je bilo uzalud. Bila je još jedna stepenica u izgrađivanju onoga tko sam danas.
Otac si troje djece, četvrto je na putu, a voliš reći kako ćete morati i na peto jer je to neparan broj. :) Kako je biti otac toliko djece u današnje vrijeme kada to među mladima i nije tako popularno? I kako kao mlade osobe uspjevate osigurati egzistenciju ali i svaku drugu podršku razvoju djece?
A lako je meni pričati o broju djece, kada žemba ne sluša, haha.
Pa iskreno ne znam što ljudi misle o tome, ali meni je prekrasno. Ne mogu zamisliti svoj život da nemam njih. Naravno da je u roditeljstvu puno žrtve, ali čini mi se da je u društvu velik naglasak na tome što žrtvuješ, a rijetko tko spominje što dobiješ zauzvrat od tih malih divnih bića. Osobno sam toliko stvari naučio, osvijestio i prerastao imajući njih, da se smatram jako počašćenim što ih imam.
Što se tiče osiguravanja egzistencije, uh, nemam dovoljno stranica u wordu da ispričam sve. Moja žemba i ja od početka smo zajedničkog života jako dobro naučili da je danas teško biti siguran u nešto i potpuno se na to osloniti. Doživjeli smo borbe s poslovima i financijama, čudna iskustva s najmodavcima, prošli kroz osjećaje nestabilnosti i naučili da neke stvari jednostavno nisu u našoj moći. Zato smo nekako, ovakvi ludi kakvi jesmo, odlučili da nema smisla da tu sigurnost čekamo, jer ni ne znamo kada ćemo ju dočekati. Odlučili smo se osloniti na Boga i jednostavno ići onim putem kojim vjerujemo da nas On vodi. I mogu reći da zahvaljujući Njemu imamo sve što imamo. Oboje radimo, trudimo se, dajemo stvarno sve od sebe da se pobrinemo za obitelj i hvala Bogu, On se nekako uvijek pobrine da imamo sasvim dovoljno, pa i viška. Rekao bih da smo dosta skromni i jednostavni, tako da nam sreća stvarno ne ovisi o materijalnim stvarima.
Što se tiče podrške u razvoju djece, tu opet imamo veliku podršku naših obitelji. Imamo veliku obitelj i naša su djeca pravi mali bogati ljudi. Uz to, koristimo sve mogućnosti za educiranje o roditeljstvu, što online, što uživo, pohađajući razne seminare, radionice, povezujemo se s drugim roditeljima iz naše okoline i od svakog ponešto učimo.
Otkrili smo kolika je vrijednost u ljudima oko nas, jer sami ne možemo nikuda, tako da smatramo zajednicu neizmjerno važnom. Nekad ćemo materijalno imati više, nekad manje, netko će možda bankrotirati, netko dobiti na lotu, ali kada nismo sami u svemu tome, lakše je sve to prolaziti. Zbog toga mi je iznimno žao što je u današnjem svijetu sve više naglasak na tome da sami moramo postići, sami probiti, sami zaraditi, sami uspjeti. Nema potrebe za tim. Čovjek ne može biti sretan kad je sam, bez obzira na sve što ima. Zato trebamo prihvatiti svaku podršku, svaki savjet, svaku pomoć. To ne znači da smo o nekome ovisni, to znači da smo blagoslovljeni ljudima oko nas.
Koji su ti planovi za budućnost?
Planovi za budućnost?! Ogromni haha. Ja imam toliko planova da ne znam od kuda krenuti. Najvažniji od svih planova je da ostanemo svi zajedno. Želim doprinijeti što više zajednici o kojoj sam gore pisao, pa onda i van toga. Trenutno mi je dosta velik nagalask na razvoju posla, pa su neki planovi za bližu budućnost vezani za to. Svakako mi je u planu i pokretanje YouTube kanala, da sve te moje kreativne ideje mogu izaći na svjetlo dana. I bio bih presretan kada bi se stvorilo što više prilika za povezivanje s drugim poduzetnim ljudima, primarno iz naših krajeva, čije su ideje i rad genijalni. Sve sam više svjestan koliko je takvih ljudi oko nas i volio bih da ono što rade dosegne što veći broj ljudi jer nam je danas to putem interneta moguće. Volio bih se povezati i stvarati lijepe priče s drugim promjenotvorcima.
Što misliš na koji način možemo pomoći drugim mladima da žive svoje snove i u malim sredinama? Što bi poručio drugim mladima koji možda nemaju puno mogućnosti, a žele unijeti neke promjene u svoj život?
Moje iskustvo je da je zaista najteži taj prvi korak. Ne samo zbog nas samih nego i okoline. Uvijek postoje neki stric, tetka, baka ili druga odrasla osoba koja, u najboljoj namjeri da nas zaštiti, pokušava objasniti kako su snovi jedno, a realnost drugo i kako stvari koje sanjamo možda i nisu tako lijepe kako se nama čine. Ali važno je da nas puste! Mladi ljudi moraju isprobavati, testirati, susretati se s poteškoćama, pa kroz njih jačati, padati pa ustajati - moraju graditi svoj put, svoju priču, svoj san. Svi bismo mi odrasli voljeli svoju (ili tuđu) djecu zaštititi nekih teškoća kroz koje smo i sami prošli. Ali to nije potrebno. Potrebno je samo ostati tu - kao podrška i pomoć, bezuvjetno. I sam sam primio veliku pomoć i podršku moje obitelji, prijatelja, rodbine i okoline, tako da sa sigurnošću mogu reći da nje ne nedostaje. Ali prvi korak je na nama i mora ostati samo naš.
Mladi, nemojte dopustiti da vas svijet uvjeri da morate sami. Nitko ne mora, ja bih čak rekao, ne bi smio sam. Naravno, trebate imati svoj stav, ali nikad nećete postići sami ni blizu koliko možete zajedno. Zato budite hrabri i nemojte se bojati ljudi. Nađite si svoju osobu, svoje ljude, svoj kolektiv, povežite se s ljudima sličnih interesa, pitajte, tražite, i vjerujte nema vam kraja. Slijedite svoje snove i nemojte odustajati na prvoj poteškoći. Vjerujte da ćete ojačati i kroz sve što prolazite puno toga naučiti. Što se tiče mogućnosti - puno je nas koji ih u startu nismo imali. Ali postoje mogućnosti koje pruža grad, zajednica, država, EU... Negdje neka mogućnost uvijek postoji, na vama je da ju iskopate. Raspitajte se i iskoristite sve što možete. A onda svojim trudom gurajte dalje.
I najvažnije što bih vam htio ostaviti za kraj - uvijek budite zahvalni za ovo što već imate! Zahvalnost je presudna za smislen život ispunjen radošću.
