Predstavljamo vam Ivanu Ravnjak Šunjić, mladu profesoricu engleskog jezika i književnosti i filozofije, veliku i vrlo angažiranu humanitarku (dio intervjua iz Podcast emisije „EUvizija“ snimane u Babinoj Gredi, 12.9.2024.)
Molimo te za početak da nam se malo predstaviš.
Dobro, ja ću ukratko o sebi kronološki. Odrasla sam u Babinoj Gredi, gdje sam išla u osnovnu školu, poslije toga upisala sam se u gimnaziju u Županji i nakon toga nastavljam svoje školovanje na Filozofskom fakultetu u Osijeku, gdje sam završila engleski jezik i književnost i filozofiju.
Za vrijeme svoga fakultetskog obrazovanja sam dosta putovala i poslije toga sam se zaposlila u osnovnoj školi, što je bilo jako lijepo iskustvo. Tu sam i stručni svoj staž odradila, a trenutno sam u Donjim Andrijevcima u osnovnoj školi gdje predajem engleski jezik. Trenutno živim u Slavonskom Šamcu.
Kakvo je tebi bilo biti u osnovnoj školi i ako nam možeš izdvojiti neku pojedinost iz osnovne škole, po čemu ćeš je pamtiti? Kakva si bila učenica?
Školovanje ovdje je bilo izuzetno lijepo iskustvo i stvarno ga se rado sjećam. Pogotovo mislim da je to tako i zbog mojih razrednica, koje su bile dobre učiteljice i možda su odigrale jednu od ključnih uloga zašto sam i ja danas isto tako učitelj. Posebno se isto tako sjećam i naših ekskurzija i naših izleta, to mi je isto ostalo u lijepom sjećanju. I mogu se pohvaliti da iz moga razreda još uvijek imam nekoliko bliskih prijatelja, znači prijateljstvo koje traje već više od dvadeset i nešto godina. Tako da osnovna škola mi je bila jako dobro iskustvo i bilo mi je jako drago vratiti se ovdje poslije fakulteta.
Imaš li neku šaljivu anegdotu iz osnovnoškolskog obrazovanja koju bi nam htjela otkriti? Možda s ekskurzije, ili primjer sa školskog hodnika koji bi nasmijao naše osmaše? Ili ste vi bili uvijek baš uzorna generacija?
Bili smo uzorna generacija. Bilo nas je dosta odličnih učenika. Ono čega se ja sjećam, jer sam inače bila povučena, nisam previše izlazila na hodnike, ono čega se ja sjećam danas to su bili moji učitelji i nastavnici, koji su se stvarno isticali po svojim sposobnostima prenošenja znanja. I najviše pamtim te sate.
Kako si se odlučila za srednju školu? Što je utjecalo na izbor gimnazije? Jesi li to znala od početka u gimnaziju ili je ipak neki događaj presudio u izboru?
Nije ništa presudilo, možda je to sad moj poziv da sam ja učitelj jer se sjećam da sam u prvom razredu viknula učiteljici Luciji da ću biti i ja učitelj kad narastem. Nisam imala nikakve dvojbe u koju ću školu ići poslije osnovne. Bila sam odličan učenik svih osam razreda, tako da nisam imala problema s upisom.
Kad si došla u srednju školu jesi li osjetila veliku razliku u odnosu na osnovnu, i koje bi to razlike mogle biti? Jesi li se osjećala isto ili je to bilo nešto drugačije? Došla si u novu sredinu, novi učitelji, novi prijatelji...Je li išao s tobom netko iz Babine Grede ili si bila sama?
Išlo nas je četvero. Iskustvo srednje škole je u potpunosti drugačije od iskustva osnovne škole. Ne može se mjeriti. Pod broj jedan, da biste zadržali iste ocjene, potrebno je puno više rada i učenja. Drugačiji ste u odnosima s drugim ljudima jer ste stariji. Još kada uđete u pubertet doživljavate stvari drugačije, puno ozbiljnije, znate da sada nema više povratka, morate ići dalje, morate se boriti za svoje ocjene da biste možda upisali dobar fakultet jer sa gimnazijom nemate zvanje. Tako da, bilo je dosta stresno ali isto tako dobro iskustvo.
Jesi li u srednjoj školi postala nekako otvorenija osoba, rekla si da si u osnovnoj školi bila malo zatvorenija, da nisi baš slobodno hodala po hodnicima? Je li se nešto promijenilo u srednjoj ili si do kraja školovanja držala taj status?
Držala sam do kraja školovanja taj status. Ono što me je otvorilo malo, kad sam se opustila, to su bila putovanja poslije treće godine fakulteta. Onda sam posjetila nekoliko europskih država i to me je stvarno promijenilo i onda su mi neke stvari postale lakše, a koje su mi prije možda predstavljale problem.
Bila sam u Finskoj četiri mjeseca, u Nizozemskoj sam bila uključena u projekt razmjene mladih dva mjeseca, i mjesec dana sam bila u Švicarskoj. Osim toga, bila sam opet i u Češkoj i Slovačkoj.
Vratimo se nekoliko godina unazad. Nakon srednje škole odlaziš na Učiteljski fakultet, odnosno Filozofski fakultet, smjer engleski jezik i filozofija. Kako je pala odluka za engleski jezik? Od malih nogu si pretendirala biti učiteljica, a kako si se baš odlučila za engleski jezik i filozofiju?
Za filozofiju sam se odlučila isto zbog profesora. To je bilo znanje nekako drugačije. Profesor u srednjoj školi znao je pričati stari grčki, francuski, njemački, latinski, citirao je epove, filozofe, i znam da sam pomislila u jednom trenutku ako pola od ovog budem znala za tridesetak godina to će biti nekakvo postignuće. Tako da sam se počela onda nekako interesirati za filozofiju. A za engleski sam se odlučila zbog toga što sam voljela strane jezike, učila sam privatno i španjolski i portugalski, a pošto je Osijek bio najbliži, onda sam tamo odlučila upisati engleski jezik.
Učenje jezika sigurno ti je pomoglo u tvojim putovanjima i istraživanjima Europe.
Je. Pogotovo kad dođete u zemlju kao što je Finska i Nizozemska, gdje su svi izuzetno tečni u engleskom jeziku i jako su dobri govornici stranog jezika. To je zapravo meni puno više pomoglo da se oslobodim u izražavanju nego neka predavanja, gdje većinom se sjedi i sluša. Ovo je baš upotreba jezika u trenutku, i tako se najbolje napreduje.
Kako si provodila vrijeme tijekom studija kada nisi učila i kada nisi putovala, čime si se još bavila?
Moja grupa na fakultetu je bila izuzetno društveno angažirana, tako da smo mi dosta vremena proveli u organiziranju simpozija, filozofskih simpozija. Bila sam predstavnik studenata, i taj humanistički dio, društveni dio je meni odgovarao na fakultetu. Pronašla sam se u tome i onda sam prilikom upisivanja fakulteta, imala sam i druge izbore, i na sve sam te fakultete uspjela upasti, no sada vidim da nisam studirala filozofiju da bi mi nešto falilo, a ne bih znala možda da je to to.
Završetkom fakulteta dobivaš li odmah posao na zamjeni, ili si bila možda u nekim drugim smjerovima? Kada si počela raditi u školi?
Po završetka fakulteta bila je korona tako da sam pričekala posao par mjeseci, ali jesam dobila odmah u struci i to ovdje u školi, i nakon više od godine dana što sam ovdje radila, radila sam u Oprisavcima isto godinu dana, predavala engleski jezik i sada sam od petog mjeseca ove godine u Donjim Andrijevcima.
Kakav je bio osjećaj nakon toliko godina školovanja izvan Babine Grede vratiti se u Babinu Gredu, vratiti se u svoju školu i biti ravnopravan s učiteljima koji su ti bili nekada uzori, a sada su ti kolege?
To je bilo nadrealno iskustvo, pomalo neobično. A vratiti se u Babinu Gredu je meni uvijek užitak. Meni je ovdje bilo jako lijepo, ja uživam u našim kulturnim događajima i našim običajima, tako da nisam nikada došla u napast dok sam bila u posjetu nekoj drugoj zemlji, na primjer Nizozemska, možda ima bolji životni standard ali me nije privukla na taj način da bih tamo ostala. A tako i Finska. A znamo svi da su oni najsretnija zemlja na svijetu, da imaju najbolje obrazovanje i slično, tako da je meni Babina Greda uvijek draga i nisam imala problema vratiti se i ostati ovdje. Posao je bio ovdje jako ugodan, djeca su bila dobra, kolektiv je bio odličan i stvarno mi je bilo jako lijepo ovdje.
Nakon korone, u tvom životu se događa nešto jako važno, jako značajno, a to je da odlaziš u misiju u Ekvador. Zanima nas sve kako je došlo do te ideje, što je tebe ponukalo da odeš u misije, i možeš li nam ukratko predstaviti koja organizacija je stajala iza tebe, kako teče organizacija samog odlaska, kako si se pripremala i što je sve bilo potrebno prije samog odlaska?
Volontiranje u dalekoj zemlji je bila moja želja od osnovne škole. Ja se sjećam da sam sjedila u našoj seoskoj knjižnici i guglala kako se može otići na misiju i to je trajalo do osmog razreda. Nije me ta želja napuštala, kako sam sve više istraživala kako otići na misiju, vidjela sam da je to zapravo jako teško i da se to mora pokriti, znači, mi pokrivamo sve svoje troškove, a još se mora većinom platiti smještaj tamo i hrana, što je naravno razumljivo jer se ide u krug ljudi koji najčešće nemaju zadovoljene osnovne potrebe. Nemaju hranu ili krov nad glavom, i ne mogu plaćati volonterima da bi oni dolazili. Shvatila sam da ću morati raditi neko vrijeme da bih mogla otići. Ali nije me ta želja napuštala. Zanimljivo mi je da je možda ta zadnja kapljica koja je prelila čašu bila kolegica koja mi je rekla da su Isusovci iz Zagreba osnovali volontersku mrežu „Ante Gabrić“ i da educiraju volontere koji žele ići na volontiranje izvan Europe. I ja sam onda otišla na internet i provjerila, prijavila se, prošla sam intervju. Ta edukacija u Zagrebu je trajala četiri subote na kojima smo cijeli dan imali edukacije, od stručne službe kao što su doktori do volontera koji su bili vani, a koji su dijelili svoje iskustvo. Tako da je ta edukacija, sama po sebi je bila jedno jako lijepo iskustvo i da nisam otišla na volontiranje, ne bi mi bilo žao što sam to prošla jer se stvarno čuje puno zanimljivih priča i upoznali smo više država u Južnoj Americi, kako se živi, u Africi, u Aziji, i onda je na nama bio izbor gdje bi mi htjeli otići.
Vama je bilo predstavljeno, a vi ste sami birali gdje želite otići. I sami pokriti sve troškove?
Tako je. Ja sam sama platila put do Zagreba i tamo sam prespavala, i onda smo platili sami kartu do Ekvadora.
Iskustva volontera su različita. Kada sam čula priče i iskustva iz Ekvadora, ja sam rekla tamo neću sigurno. No onda se tijekom te edukacije nešto promijenilo, kad sam čula ostala mjesta na koja možemo ići, zaključila sam da imam nešto za ponuditi jedino u Ekvadoru, on me na kraju jedini privukao. Nisam otišla u Afriku ili Aziju. Tako da bilo je puno teških trenutaka i bilo je dosta mojih kolega s edukacije koji su odustali. Već nakon prvog susreta su vidjeli da to nije za njih i odustali su.
Tvoj čin odlaska je vrlo značajan, jer osim što si se bavila humanitarnim radom morala si svakodnevno strahovati za život i za sigurnost.
Da, bilo mi je nekada teško gledati sve na ulici, ali su časne sestre uvijek bile sa mnom i nisu me nigdje pustile da ja idem sama, uvijek je bilo nekoliko nas. Ali morate stalno biti pažljivi. Mora vam na primjer prozor na automobilu stalno biti zatvoren jer će netko dotrčati, jednostavno pružiti ruku unutra i uzeti ono prvo na što naiđe. Tako da kada sam im rekla da kod nas idemo često naveče u šetnju, njima je to bilo nepojmljivo, pa tko još šeta po mraku sam.
Zapravo su lišeni slobode, ljudskog dostojanstva, vladavine prava. Zanima me postoje li tamo neki kulturno-društveni događaji, gdje se skupljaju ljudi ili to ne postoji zbog sigurnosti, odnosno nesigurnosti?
Oni jako drže do svoje kulture i u školi je skoro svaki tjedan nekakav događaj gdje djeca nastupaju. Spreme se u narodnu nošnju, imaju pjesmu, ples, nastupe, recitacije, tradicionalne plesove i to ih učitelji uče. Išli smo jednom i na njihov kirvaj, njihov zaštitnik je bio sv. Franjo i onda je u selu koje se zove Sant Francisco bilo popodnevnih nastupa ostalih folklornih društava. Tako da je to bilo jako zanimljivo za vidjeti, nešto drugačije i novo. Sestra Lenka je inzistirala na tome da ja putujem po Ekvadoru, i oni imaju još jednu kuću na Santa Domingu, koji je na obali Pacifika i tamo su me vodili nekoliko puta. Ona je htjela da ja vidim što više od Ekvadora i da vidim da to siromaštvo nije sve, da je država zapravo prirodno jako bogata, da je kultura jako bogata, i da to nije jedina njihova realnost, to siromaštvo.
Oni bi mogli biti jedna od najbogatijih država na svijetu zato što imaju izvore nafte, ulja, zlata, uzgajaju jako puno kave i banana, ali problem je što ništa od toga se ne prerađuje nego se ubere i izveze. Oni zbog nedostatka svog obrazovanja nisu u stanju to promijeniti. Većina ljudi ne zna sama obrađivati tlo, jer im nije nitko imao pokazati. Tako da su oni često gladni, a imaju izuzetno plodnu zemlju.
Osim misije u tvom životu sudjelovala si u nekim drugim volonterskim programima, ako ih možeš malo više predstaviti?
U Babinoj Gredi već mislim sedam godina su Marijini obroci. I tu sam bila aktivna prve tri ili četiri godine. I oni su se sada stvarno priširili i Babina Greda je dobila osnovnu školu s preko četristo učenika u Zambiji koju mi moramo financirati za njihov obrok i školovanje, tako da mi je to jako drago. I to mi je bilo jedno jako lijepo iskustvo, pogotovo što vidimo da se Marijini obroci šire po cijelome svijetu i ta misija je isto bila korisnik Marijinih obroka i njih je financirala jedna župa iz Engleske.
Osim toga rekla bih da sam bila na Erasmus+ razmjeni mladih, dva mjeseca u Nizozemskoj što sam već spomenula i tamo smo mi volontirali u jednoj manjem mjestu u staračkom domu, u trgovini, u prihvatilištu za životinje, u kampovima, i bilo je petnaestak mladih iz cijele Europe. I to je isto bilo jedno jako bogato iskustvo.
Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta EUvizija koji je financiran kroz program Impact4values. Projekt je sufinanciran sredstvima EU i Ureda za udruge Vlade RH.
