Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Moje ime je Mia, studentica 1. godine diplomskog studija psihologije na FFOS-u. Aktivno volontiram u udruzi Psihos, a s kolegicom Enom vodim Psihobrbljaonicu, opuštenu radionicu grupne podrške za mlade u Info-centru za mlade. Također, predsjednica sam Odbora za suradnju i poticanje aktivnosti Studentskog zbora FFOS-a. Prijatelji me često zezaju da me ne mogu uhvatiti jer stalno negdje putujem. Ljeti obožavam sudjelovati na ljetnim školama, dok tijekom akademske godine pohađam edukacije i sudjelujem u raznim projektima – neke organiziram s ekipom iz Psihosa, a druge prihvaćam kao izazove na poziv. Tu su i konferencije, koje obožavam! Inače, strastvena sam kolekcionarka Clipper upaljača, pravi ekstrovert i mali filozof. Volim pričati, debatirati i kritički promišljati o aktualnim pitanjima i društvenim temama. Ukratko, uvijek sam u pokretu, tražeći nove ideje i prilike za rast!
Kako je započela tvoja ljubav prema psihologiji? Jesi li to sama otkrila ili je nešto u tvojoj okolini utjecalo na to?
Ljubav prema psihologiji otkrila sam u srednjoj školi, negdje u 3. razredu, kroz nastavu hrvatskog jezika i psihologije. U to vrijeme razmišljala sam i o farmaciji, ali s mojim mladenačkim buntom – propitivanjem, osjećajem za nepravdu i privatnim izazovima – psihologija se činila kao prirodan izbor. Taj period života bio je posebno težak za mene pa volim reći da je psihologija zapravo pronašla mene, kroz splet životnih okolnosti koji su me usmjerili baš na taj put.
Ti dolaziš iz Novske. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u malom gradu? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Odrastanje u Novskoj mi je u prekrasnom sjećanju. Iako sam grad napustila već na početku srednje škole i dio djetinjstva provela izvan njega, Novska je imala ogroman utjecaj na oblikovanje mene kao osobe i vrijednosti koje danas njegujem. Djetinjstvo mi je bilo ugodno, podržavajuće i sigurno, a svoj grad i dalje obožavam. Kada god mogu, kroz povremena volontiranja, trudim se doprinijeti zajednici i vratiti svom gradu barem dio onoga što je on meni dao, nastojeći biti mali kotačić koji pomaže da se Novska i dalje razvija i unapređuje.
Je li u toj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu ili iskorak u društvu? Kako je tebi bilo? Jesi li imala podršku drugih i od koga najviše? Jesi li već tada mogla naslutiti da ćeš upisati psihologiju, a osim toga angažirati se i u razvoju društva?
Ne samo da je bilo podrške, nego su u mom gradu, a posebno u osnovnoj školi, svi bili vrlo aktivni, kreativni i inspirativni. Imali smo razne izvannastavne aktivnosti – od sportova, Lidrana do kreativnih radionica poput malih keramičara. Danas je ponuda tih aktivnosti još bogatija! Tijekom djetinjstva sam imala veliku podršku obitelji, učitelja i učiteljica, ali i prijatelja u svemu što sam radila. U osnovnoj školi nisam imala jasnu ideju da želim upisati psihologiju – tada sam razmišljala o farmaciji. No, volim to objasniti ljubavlju prema ljudima, prirodi i društvu koja je oduvijek bila prisutna. Također, uvijek sam bila osjetljiva na nepravdu, što je možda bio prvi korak prema mom kasnijem angažmanu u razvoju društva.
Za tebe znamo da si vrlo angažirana u nekoliko organizacija civilnoga društvo, također doprinosiš udruzi studenata psihologije, na važnoj si funkciji u PsihOSu, vodiš radionice za druge mlade kroz Info-centar za mlade Osijek, uključena si u različite procese koji se tiču mladih ljudi. Jesi li upisom psihologije vjerovala da ćeš uspjeti u ovome što danas živiš i radiš?
Iskreno, sve je došlo spontano i prirodno, kao da su se kockice slagale same od sebe. Kad sam na prvoj godini započela svoj volonterski put, nisam imala velika očekivanja – jednostavno sam prihvaćala prilike koje su mi se činile ispravne, zanimljive i u skladu s onim u što vjerujem. Nikad nisam sumnjala u sebe, ali sam si dopustila griješiti i učiti iz tih pogrešaka. Kroz svako novo iskustvo, otkrivala sam koliko mogu dati zajednici, ali i koliko zajednica vraća meni. Danas mi se čini da je sve što radim dio nekog većeg puta – prilike da kroz svoje male korake i trud budem podrška mladima te im, koliko mogu, pomognem da i oni naprave iskorak prema svojim ciljevima.
Kakav je bio tvoj put razvoja, tko te usmjeravao, kakav je bio taj proces za tebe?
Moj put razvoja bio je, kao što sam već rekla, spontan – sve se nekako slagalo prirodno, kao da sam se našla na pravim mjestima u pravo vrijeme, okružena pravim ljudima. Usmjeravali su me mnogi: od učiteljice razredne nastave, čije mudre riječi i danas pamtim, preko nastavnika, a kasnije i profesora na Fakultetu, pa sve do voditelja volontiranja, posebno sjajne ekipe iz Pronija. Osim njih, veliki utjecaj na mene imali su i ljudi koje sam usputno upoznavala kroz volonterske aktivnosti. Svaka nova osoba, svaka suradnja, svaki razgovor donio je nešto novo i vrijedno. Ipak, najveći utjecaj na mene imale su moje kolegice i kolege, pogotovo moja generacija na studiju. Okružena tim mladim, ambicioznim i nevjerojatnim ljudima, shvatila sam koliko zajedništvo može biti inspirativno i koliko se lakše raste kad si dio tima. Proces razvoja još traje, a ja uživam u svakom koraku tog puta!
Zašto si odabrala biti aktivnim članom društva? Koje su vrijednosti koje promoviraš i želiš promovirati kroz rad udruga i kroz svoj čitav angažman posebice u području psihologije?
Vrijednosti koje promoviram i želim njegovati kroz svoj rad uključuju empatiju, otvorenost, podršku i razumijevanje. Smatram važnim suzbijanje predrasuda, razbijanje tabua i poticanje zdrave komunikacije koja osnažuje pojedince i gradi međusobno povjerenje u društvu. Kao aktivni član zajednice, vjerujem da i najmanji koraci mogu donijeti značajne promjene. Zajedništvo je temelj na kojem gradimo bolje sutra, a moj je cilj stvoriti sigurnije i opuštenije okruženje za svakoga, u kojem svaka osoba zaslužuje poštovanje i podršku. Posebno želim potaknuti otvorene razgovore o često stigmatiziranim temama te pomoći ljudima da se suoče sa svojim izazovima i preuzmu odgovornost za vlastiti život. Takav pristup, vjerujem, vodi prema zdravijem i skladnijem društvu. Uz to, smatram ključnim podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja i stvaranje prostora u kojem se različite životne priče razumiju i prihvaćaju.
Što misliš na koji način možemo pomoći drugim mladima da žive svoje snove i u malim sredinama? S obzirom da često čujemo kako su mladi pasivni, apatični, da im je narušeno mentalno zdravlje, što misliš na koji način ih možemo potaknuti na veći društveni angažman, posebice u manjim sredinama?
Mladi u manjim sredinama često osjećaju da su njihovi snovi nedostižni zbog ograničenih prilika ili društvenih predrasuda. Umjesto da ih obeshrabrujemo, možemo im pružiti alate i poticaje koji će ih osnažiti. Ključno je stvoriti okruženje u kojem se osjećaju sigurno i podržano, gdje mogu razvijati svoje ideje, surađivati i učiti kroz praktične projekte, radionice i mentorske programe. Povezivanjem s većim gradovima i institucijama osiguravamo im pristup širim resursima, dok jačanjem lokalne zajednice potičemo osjećaj vrijednosti i pripadnosti. Bolja prometna povezanost, digitalna infrastruktura i otvoreni razgovori o mentalnom zdravlju stvaraju temelje za njihov napredak, a aktivno poticanje mladih na akciju u vlastitim zajednicama, može donijeti stvarne promjene. S pravom podrškom, oni ne samo da mogu oblikovati vlastitu budućnost, već i inspirirati druge oko sebe.
Što bi poručila drugim mladima koji možda lutaju, koji su izgubili volju, ne snalaze se i ne znaju na koji način uvesti smisao u svoj život?
Za sve koji se osjećaju izgubljeno, bez smjera ili volje, želim reći – nisi sam/a. Svatko od nas prolazi kroz trenutke kada život izgleda bez smisla, ali to su prilike za novi početak. Ne moraš sve riješiti odjednom; prvi mali korak je dovoljan.
Postavi si pitanja: Što me muči? Što me pokreće? Najvažnije što želim poručiti jest da traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti! Upoznaj svoje strahove, suoči se s njima i kreni istraživati što te ispunjava. Život nije pravocrtan i upravo u toj nepredvidivosti krije se njegova ljepota. Svaki pad, svaka dilema, prilika su da naučiš nešto novo o sebi i svijetu – Amor fati.
Kreni malim koracima – razgovorom s nekim kome vjeruješ, pisanjem ili isprobavanjem nečeg novog. Poveži se s drugima, otvori se iskustvima i ne zaboravi: promjena dolazi iznutra, ali nije slabost osloniti se na druge. Ti imaš snagu i pravo oblikovati svoj put – prema sreći, prema svrsi, prema sebi. Samo kreni.
Koji su ti planovi za budućnost?
Držim se one: "Čovjek planira, Bog se smije!" Naravno, malo se šalim. Iskreno, ne znam točno što me čeka, pogotovo sada kada se bliži kraj studija i kada me toliko različitih stvari zanima. Ipak, želim da sve ostane spontano – nekako vjerujem da ću se opet naći u pravom trenutaku i pravom mjestu. Jedno znam sigurno: nastavit ću raditi na sebi i osobnom razvoju. Istovremeno, želim nastavljati ostavljati pozitivan trag u društvu kroz aktivno sudjelovanje u zajednici, Za sve ostalo, vjerujem da će doći prirodno, baš kao što je nastala i moja priča sa psihologijom.
