1. Pozdrav Petra, za početak nam se ukratko predstavi!
Pozdrav! Moje je ime Petra Jovinac, imam 23 godine i živim u Valpovu. Studentica sam Filozofskog fakulteta u
Osijeku, a studiram Hrvatski jezik i književnost (nastavnički smjer) i Pedagogiju. Budući da sam na diplomskom
studiju i da se bližio kraj mojim studentskim danima, odlučila sam ih produžiti i iskoristiti te postati apsolventica.
Uz to, svoje vrijeme ispunjavam volontiranjem, studentskim radom, a članica sam i dvaju lokalnih društava.
2. Kako je danas biti studentica, apsolventica u Osijeku, i u Hrvatskoj uopće?
Iskreno, biti apsolventica uopće nije loše i ima brojne prednosti! Nakon što student tijekom godina studiranja uredno i posvećeno izvršava svoje obveze, ova godina produljenja studiranja sasvim mu dobro dođe. Studenti u toj godini i dalje imaju sva studentska prava, a mnogi ju zbog toga ciljano i upisuju. Često studenti ne uspijevaju tijekom studiranja iskusiti rad i imati dodatne prihode uz razne stipendije, stoga sa statusom apsolventa pronalaze različite studentske poslove.
Radeći na taj način, oni stječu razna iskustva, a ujedno i stvaraju prilike za zaposlenje nakon završetka studija.
Također, mnogi ju upisuju kako bi iskusili različite programe studentskih razmjena ili kako bi, jednostavno, putovali. Naše Sveučilište iznimno naglašava, promovira i stipendira studentske razmjene. Smatram da u Hrvatskoj ima brojnih prilika i mogućnosti koje studenti i studenti apsolventirado koriste.
U Osijeku se nude brojni i raznoliki studentski poslovi do kojih je relativno lako doći, a zaposlene studente vidjet ćete posvuda. Osijek je doista studentski grad! Poznajem i mnoge studente koji studiraju u
ostalim dijelovima Hrvatske te mogu zaključiti kako je svugdje situacija za studente vrlo pogodna i da ju oni znaju jako dobro iskoristiti. I sama sam se odlučila postati apsolventica kako bih iskusila rad i posvetila se volontiranju.
Prošle sam se godine kao studentica zaposlila u lokalnoj igraonici i rođendaonici. Radeći kao animatorica, mnogo sam naučila o radu i posebnostima djece različitih dobnih skupina, a ta će mi iskustva uvelike pomoći u mom budućem radu.
3. Aktivna si mlada osoba, koja se pored fakultetskih obveza, bavi i brojnim drugim aktivnostima. Kojim sve
aktivnostima baviš i što ispunjava Tvoje slobodno vrijeme?
U svoje slobodno vrijeme volontiram u Udruzi osoba s invaliditetom „MI“ te u Društvu „Naša djeca“. Također,
dugogodišnja sam članica HKUD-a „Valpovo 1905“ i članica Hrvatskog pjevačkog društva „Matija Petar Katančić“.
Sve to, naravno, u mom dragom Valpovu. Također, svoje vrijeme volim provoditi u društvu dragih mi i bliskih
osoba, u šetnji, u obilasku raznih i brojnih događanja u Valpovu i okolici, odlaskom na koncerte, kazališne
predstave, izlete…
4. Koliko svojim djelovanjem doprinosiš razvoju svoje zajednice?
Rekla bih da moj skromni doprinos njima sigurno na neki način ima svoj utjecaj u tom pogledu. Trudimo se kroz različite aktivnosti i projekte osvijestiti zajednicu o potrebama i mogućnostima osoba s invaliditetom i djece.
Kroz kulturno-umjetničko djelovanje društava zajednicu nastojimo podsjetiti na važnost očuvanja tradicije i povijesti našega kraja različitim priredbama i nastupima. Udruge i društva čija sam članica redovno su uključeni u razna događanja u gradu, što je po meni znak da zajednica prepoznaje njihovo djelovanje, uvažava ga i potiče na daljnji razvoj.
5. Kako je danas živjeti u Valpovu, je li grad dovoljno “po mjeri mladih”?
Moram priznati da je danas život u Valpovu zaista lijep. Naravno, svatko voli svoj grad i svakome je kod kuće
najljepše. Ali u zadnjih nekoliko godina naš je grad procvjetao. Bile su tu brojne obnove koje su gradu vratile
ljepotu i svježinu. Građani su sretni zbog novog izgleda grada i što su mnogi projekti obnove još u planu.
Turistička zajednica radi punom parom, promovira grad na brojne načine te organizira odlična događanja,
koncerte, festivale koji su sve više i više posjećeni. Mladi uživaju u gradu, posjećuju festivale i koncerte jer
prepoznaju njihovu kvalitetu. Mladi imaju gdje provoditi svoje slobodno vrijeme jer postoji raznovrsna ponuda
sportskih, umjetničkih i drugih aktivnosti kojima se rado priključuju. Uz to, grad je pun lokala u kojima se mogu
družiti i vikendom izlaziti. Imamo jedan od najljepših parkova koji je za vrijeme lijepog i ugodnog vremena
prepun djece i mladih koji se u njemu igraju, druže, šetaju, rekreiraju, zabavljaju sa svojim ljubimcima i slično.
Grad pokreću mladi, vole biti uključeni i vole kad ih se čuje. Osnovane su i udruge koje im to omogućuju i u
kojima rado djeluju. Iako je tako, uvijek može bolje. Pozitivno gledam na vrijeme koje dolazi i sigurna sam da će
se mladima otvoriti još bolje prilike, a da će pojedine stvoriti i sami!
6. Svoje vrijeme odvajaš i za volontiranje u organizacijama – Udruga osoba s invaliditetom „MI“, Društvo „Naša
djeca“ u Valpovu. Što te potaknulo da svoje slobodno vrijeme daruješ na ovakav način?
Od malih nogu učim i slušam o tome kako je „dobro činiti dobro“, a prije svega imala sam od koga učiti – mojih
roditelja. Budući da od malih nogu na njihovim primjerima vidim kako je to nesebično pomagati drugima, dati
sve od sebe da drugome uljepšaš dan, pružiš podršku, razgovaraš, učiš, surađuješ i slično, smatram da je bilo
očigledno da ću i sama krenuti tim putem. Svoje sam volontersko djelovanje započela tijekom studiranja jer se u
meni pojavila snažna želja za time, a i tada mi se učinilo da je baš pravo vrijeme za to. I bilo je! Rad s djecom i
osobama s teškoćama i invaliditetom blisko je povezan s mojim studijem, a nakon jednog predavanja o toj temi
odlučila sam postati volonterka u Udruzi „MI“ te im biti na raspolaganju za druženje i pomoć. To se vrlo brzo i
ostvarilo. Važno je za istaknuti da me majčina povezanost s Udrugom i njihova dugogodišnja suradnja doista
najviše od svega motivirala. Nedugo nakon, pozvana sam volontirati i u Društvu „Naša djeca“ i povezati se s
našim lokalnim odgojiteljicama, učiteljicama, nastavnicama i drugima koji su usmjereni na rad s djecom i na
osiguravanje zanimljivih radionica i događaja za njih. Pristala sam kako bih i sama doprinijela tome, iako nisam u
početku uspjela biti aktivna koliko sam željela zbog fakultetskih obveza. Međutim, ove mi je godine ponuđeno
biti predsjednicom Dječjeg gradskog vijeća (koje djeluje pri Društvu „Naša djeca“) što sam rado prihvatila i u
čemu rado aktivno sudjelujem.
7. Vjerujemo da sve organizacije iznimno cijene svaki doprinos volontera. Što si Ti “dobila” volontiranjem i misliš
li da je iskustvo volontiranja važno za mlade ljude?
Prije svega, taj nevjerojatan osjećaj da nekome možeš na bilo koji način pomoći – nešto neprocjenjivo. Smatram
da se samo kroz volonterski rad to može iskusiti. Gledajući na volonterski rad u Udruzi „MI“, taj osjećaj
povezanosti svih članova budi u meni jednu posebnu toplinu i obiteljski ugođaj. Kroz razne smo se radionice,
druženja i izlete zbližili i stvorili predivna prijateljstva. Osjećaj ispunjenosti nakon svakog našeg susreta i dalje ne
jenjava, već izmami osmijeh na lice i u danima kada si uvjeren da je to nemoguće. Nije li to uistinu nešto
vrijedno?
Uz to, budući da praktičnog dijela nikada nije dovoljno tijekom studiranja, volontiranje sam vidjela kao još jednu
priliku za prikupljanje potrebnog iskustva za budući rad. Bolje razumijevanje određenih teškoća kod osoba,
načini pristupa i kako postići njezin puni potencijal, zatim rad s djecom i mladima, kako se povezati s njima, čuti
njihova razmišljanja, ideje, potrebe i stavove te im pomoći u tome da ih konstruktivno i samopouzdano iznesu
odgovornima u školskom okruženju i gradskoj zajednici – sve je to ono što sam „dobila“ volontiranjem, a taj se
popis svakim danom samo povećava i nadopunjuje. Upravo zbog toga smatram da je volontiranje izuzetno važno
za mlade ljude, bez obzira u kojem se profesionalnom smjeru razvijaju. Svatko može pronaći način volontiranja
koji njemu kao osobi odgovara i koji će mu pomoći da, u ovom ludom vremenu sebičnosti, postane dostupan i
otvoren za druge. Također, volontiranje može mladim ljudima pomoći u tome da ne krenu krivim putem, već da
stvaraju pozitivne društvene veze važne za kvalitetan i ispunjen život.
8. Aktivna su u kulturno-umjetničkom društvu, pjevaš u zboru. Zašto si Ti izabrala sudjelovati i jesu li mladi
uopće, dovoljno zainteresirani za ove aktivnosti?
Članicom HKUD-a „Valpovo 1905“ postala sam još u vrtiću zahvaljujući odgojiteljici koja je uspješno prenijela
svoju ljubav prema plesu na mene. U vrtiću sam prvi put pjevala i u zboru. Svidjelo mi se oboje i nastavila sam s
time sve do danas. Tijekom odrastanja te su se ljubavi produbile i na svoj me način oblikovale. Kad sam postala
dovoljno „velika“ da razumijem važnost očuvanja tradicije, sve me to još više oduševilo! U folklornom sastavu
rasla sam iz skupine u skupinu, a zborove sam mijenjala ovisno o školovanju. Bila sam uključena u vrtićki zbor,
zatim u osnovnoškolski zbor, zbor lokalne glazbene škole i na kraju u srednjoškolski zbor. Nakon nekoliko godina
poželjela sam se vratiti u zbor i tako započinje moje pjevanje u HPD-u „Matija Petar Katančić“. Sviđa mi se biti
dio takvih društava, zajedničkim snagama stvarati umjetnost i prenositi ju na druge. Ta se društva uistinu mogu
pohvaliti s brojim mladima koji su uključeni i koji prepoznaju njihovu vrijednost. Veseli me vidjeti koliko su
aktivni i sigurna sam da će ih se još priključiti. I to ne govorim samo tako. Istina je da se pojavio mali trend
priključivanja mladih u ova društva, na što smo svi ponosni!
9. Uskoro ćeš biti na tržištu rada. Zašto si izabrala svoju struku, rad s djecom i mladima i što očekuješ od svog
budućeg radnog mjesta?
Odabrala sam baš ovu struku jer o tome sanjam od djetinjstva. Još kao mala obožavala sam u igri imati ulogu
učiteljice, poučavati druge, ali i pomagati im sa stvarnim nastavnim sadržajem koji im nije bio posve jasan. Svi
moji bližnji govorili su: „Ona će biti učiteljica!“. Godine su prolazile, a želja za radom u školi samo je rasla. Iako se
tijekom vremena mijenjala želja za konkretnim područjem mog budućeg djelovanja u školstvu, na kraju je odluka
ipak otišla u smjeru hrvatskoga jezika i pedagogije. Zadovoljna sam tim spojem koji se nadopunjava i isprepleće.
Za odabir ovog zanimanja moram zahvaliti i svojim nastavnicama i nastavnicima koji su bili divni primjeri, a s
vremenom su mi postali i uzori. Lako mi je raditi s djecom i mladima, ta interakcija s njima mi „leži“ i stvarno
uživam u tome. Od svog budućeg radnog mjesta očekujem kvalitetne uvjete za to, pozitivnu radnu atmosferu,
dobre odnose s kolegicama i kolegama te zajedničku spremnost na uvođenje promjena koje će nas pogurati
naprijed.
10. Vjerujemo da fakultetske obveze zauzimaju velik dio Tvog dana. Ulažeš li i u stjecanje drugih znanja i vještina?
Fakultetske obveze stvarno su zauzimale velike dijelove mojih dana. Iako su one nešto manje u ovoj
apsolventskoj godini, moji su dani itekako ispunjeni drugim obvezama. S obzirom na to, nemam mnogo prostora
za nove tečajeve i druge oblike učenja. To ni u kojem slučaju ne znači da me to ne zanima, već naprotiv, popis je
mojih želja dug. Razne stručne radionice i predavanja nerijetko i posjećujem, ali najviše volim razgovor s
osobama iz prakse jer na taj način zaista najviše naučim. Što se tiče nekih drugih znanja i vještina, u planu mi je
završiti tečaj šivanja i tečaj znakovnog jezika, a voljela bih naučiti i neki novi jezik!
11. Jedna rečenica ili citat koji Te opisuje:
Izdvojila bih citat koji me vodi u svemu što radim i koji se pokazao istinitim u brojnim životnim situacijama – „Sve
se događa s razlogom.“
Mislim da osobe koje me poznaju točno znaju kad ću u razgovoru „izvući“ ovu rečenicu, haha!
12. Koja je Tvoja definicija uspjeha i neuspjeha?
Pa… Uspjeh ne doživljavam samo kao jednu veliku, konačnu „stvar“ ili situaciju. Uspjeh su za mene i sve one
male, dnevne pobjede koje osoba ima. Recimo, ponekad je uspjeh otići u šetnju nakon cjelodnevnog boravka u
kući ili zaustaviti se nakon dvije epizode napete i zanimljive serije (jer ipak imaš zadataka koji te čekaju). Uspjeh
je sve ono zbog čega ćeš se toga dana osjećati barem malo ponosno na sebe, zbog čega ćeš biti barem malo
sretan i što će te malo pogurati naprijed. Neuspjeh, kakva teška i negativna riječ! Dogodi se svima da planovi ne
idu baš onako kako su zamišljeni ili da se osoba malo izgubi na svom putu. I to je u redu. To je samo prilika za
naučiti neku novu lekciju o životu koja će se, prije ili kasnije, moći primijeniti. Svaki korak je tu s određenim
razlogom koji se čovjeku s vremenom otkrije.
13. Koji je, trenutno, najveći problem vezan uz mlade u Hrvatskoj?
Najveći je problem, kada su mladi u pitanju, njihov osjećaj izgubljenosti i negativnosti. Gledajući na školovanje,
mladi ne znaju kojim putem krenuti – školovati se u smjeru koji će im donijeti novac i sigurno radno mjesto ili ići
za onime što istinski žele. Postaju izgubljeni jer se rađa stav da će pri svakom odabiru pogriješiti. Nemaju
dovoljno dobru podršku koja će im pomoći u toj situaciji i ukazati im na određene prilike koje oni trenutno ne
vide. Negativnost u njima proizlazi iz općenite situacije u našoj državi, a kojoj se ne nazire konkretno poboljšanje.
Mladi se zbog toga sve manje trude, a ako i pokušaju nešto promijeniti i to naiđe na prepreku – odustaju.
Također, stav da je „negdje vani bolje“ i težnja za odlaskom koji će im (ponekad čudotvorno) riješiti sve životne
probleme. Naravno, postoje oni koji u tome uspiju i to je vrijedno svake pohvale. No, je li to stvarno jedino
rješenje? Nisam baš sigurna…
14. Misliš li da mladi danas imaju dovoljno mogućnosti za ostvariti svoje potencijale?
Mislim da postoje brojne mogućnosti, ali htjela bih istaknuti to da mladi sve češće sami stvaraju svoje prilike za
razvijanje i ostvarivanje svojih potencijala. Iako se o tome sve više govori, mislim da takvim inspirativnim pričama
treba dati više medijske pažnje i prostora. Na taj će se način otvoriti prilike i za druge mlade koji su možda u
začetku neke svoje ideje. Pohvale onima koji takve priče prepoznaju i trude se da ih drugi vide i čuju, a Vi ste
jedni od njih!
15. Koji su Tvoji daljnji životni planovi? Gdje bi voljela biti za pet godina?
Plan za malo bližu budućnost – uspješno diplomirati i pronaći pripravništvo, odnosno posao u struci. Budući da
sam dvopredmetna studentica, po završetku ću moći raditi kao nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti te kao
pedagoginja. Ti se poslovi odmah povezuju uz rad u školi, ali to nije pravilo. Postoje razne mogućnosti za
zaposlenje i izvan školskih okvira, no voljela bih se ipak prvo okušati u radu u školi. Posao nastavnice jednako mi
se sviđa kao i posao pedagoginje, a bila bih uistinu sretna kada bih iskusila oboje. Sviđa mi se i ideja pedagoškog
djelovanja koje nije isključivo vezano za školu ili neku drugu instituciju. Ukratko, želim isprobati – sve! Ono što
zaista od svoje budućnosti želim jest sljedeće: želim za pet godina raditi posao koji volim i u kojem uživam, u
kojem ću moći rasti i razvijati se te činiti dobro drugima oko sebe. Sigurna sam u to da ostajem u svom
predivnom Valpovu te da ću i dalje biti volonterka i članica društava!
16. Što bi htjela poručiti mladima u Osijeku i šire?
Ono što bih htjela mladima na ovome području poručiti jest sljedeće: budite uporni i hrabri, ne zanemarujte svoj
potencijal i mogući doprinos društvu! Budite iskreni, činite dobro drugima, ali i sebi te budite osjetljivi na tuđe
potrebe i probleme! Ako mislite da nema načina, uvijek postoji barem jedan mali prozor koji će vam otvoriti put
kada vrata ostanu zaglavljena. I za kraj – ostanite u Slavoniji!
