Predstavljamo vam skromnog mladića iz Komletinaca, koji bez obzira na osobni invaliditet svoj život posvećuje pisanju poezije u kojoj obrađuje teme poput unutarnjih stanja, okoline i ljudi koji ga okružuju.
Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Ja sam David Lovrić, živim u Komletincima i imam trideset godina.
Kako je započela tvoja ljubav prema poeziji? Jesi li to sam otkrio ili je netko u tvojoj okolini utjecao na to?
Iz nekakve šale slučajno otkrio sam da mi to ide pa sam i zavolio to. Moj pokojni prijatelj me uputio pošto sam talentiran za pisanje da nastavim s pisanjem.
Ti dolaziš iz Komletinaca. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u maloj sredini? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Odrastanje u maloj sredini je bilo pomalo izazovno ali i lijepo iskustvo. Moje djetinstvo je bilo dobro sa usponima i padovima.
Je li u toj maloj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu ili iskorak u svom životu? Kako je tebi bilo? Jesi li imao podršku drugih i od koga najviše?
Pa bilo je podrške od prijatelja i obitelji. Pa relativno lako jer se nisam obazirao na kritike. Imao sam podršku OŠ „Vladimir Nazor“ i ravnateljice Katice Novoselac, iako najveća podrška mi je bila prijatelj koji mi je rekao da probam s pisanjem.
Jesi li tada vjerovao da ćeš uspjeti?
Iskreno nisam ni razmišljao o tome, pisao sam pa kako bude.
Kakav je bio tvoj put razvoja, posebice u smjeru pisanja?
Pisao sam i pisao dok nisam naučio kako poezija funkcionira, može se reći samouk.
“Objavio si svoju zbirku poezije. Ovim putem ti čestitamo na tome. Koje su teme kojih se najviše dotičeš? Koliko dugo je trajao proces od prvog teksta do samog izdavanja?”
Teme kojih se najviše dotičem u svojoj poeziji tiču se unutarnjih stanja, okoline i ljudi. Proces od prvog teksta do samog izdavanja zbirke trajao je jako dugo, ajmo reći jednu do dvije godine.
Koji su ti planovi za budućnost?
Za sada nemam velikih planova, a što će budućnost donijeti vidjet ćemo.
Što misliš na koji način možemo pomoći drugim mladima da žive svoje snove i u malim sredinama?
Ako vjeruju u to što čine neka nastave, a za loše komentare neka začepe uši.
Što bi poručio drugim mladima koji možda nemaju puno mogućnosti, a žele unijeti neke promjene u svoj život?
Štogod ih pati neka iznesu na papir i najbitnije neka budu svoji.
Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta EUvizija koji je financiran kroz program Impact4values. Projekt je sufinanciran sredstvima EU i Ureda za udruge Vlade RH.
