Predstavljamo vam jednog od najpoznatijih, a svakako najomiljenijeg stand-up komičara u regiji s kojim smo imali čast razgovarati za rubriku Uspješni mladi – Promjenotvorci
(dio intervjua iz Podcast emisije „EUvizija“ snimane u Mirkovcima, 9.5.2024.)
Da te malo predstavimo. Za mnoge koji te znaju, ali i one eventualno koji te još ne znaju, ti si Goran Vinčić, poznat kao Vinča, kako te posebice mlađe generacije danas znaju.
Čovjek sam iz Mirkovaca. To uvijek govorim i uvijek se ponosi što sam iz Mirkovaca. Oni kažu, ti si iz Vinkovaca. Ne, ne, ne, ne, ja sam iz Mirkovaca pokraj Vinkovaca. To su sada rješili na način da su Mirkovci dio Vinkovaca.
Ti si stand-up komičar, karatist, ono borac, karataš. Borac si, umjetnička duša je li tako?
Imam dva sina, 'ajmo krenuti od toga. Ja sam postao roditelj 2021. prvi puta. I onda sam opet postao tata, jer kad dobiješ drugo dijete, opet si postao tata. Ja sam ostao, ja sam ostao otac, tako da drugog sina sam dobio 2023.
Ja sam karatista, jer ja sam vodio treninge karatea. Tako da sam radio tu neku vrstu pedagogije s djecom, samo kako je to sport i to je borilački sport, ipak tu postoje mali udarci, ipak postoji malo neka veća disciplina.
Dugo sam se bavio karateom, preko 20 godina. Imam crni pojas drugi dan, protiv daljinskog to ne pomaže, ali ipak karate uz recimo školu i obrazovanje puno toga donosi. Daje neku vrstu, ja bih rekao, radne navike i uče se neke stvari možda koje poslije pomognu u životu, jer, kako kaže moj sensej, karateom su se uvijek bavili neki jaki ljudi, ljudi koji su kasnije postizali rezultate ne samo u sportu, nego i na poslovnom planu, obrazovanju i tako. Mislim, ja sam fail-ao. Ja možda nisam najbolji primjer za obrazovanje, jer sam ja, da sad to odmah krenem, da odmah kažem svima, ja nisam najbolji primjer. Išao sam u školu, to sam prošao, išao sam u gimnaziju i onda sam upisao filozofiju na Filozofskom u Zagrebu. Studirao sam sedam godina i onda sam se ispisao. Da, tako da ja nisam najbolji primjer za obrazovanje.
Dakle nisi završio?
Da, nisam završio. Nisam završio nikada, ali ne, ne, baš sam se ispisao. Ja sam prvi na Filozofskom koji je došao i rekao, oprostite ja bih se ispisao. Žena me pogledala, ispala joj kemijska koju dvadeset godina nije iskoristila i onda me pitala „Bi se Vi stvarno ispisali“? Ja kažem, da. „Pa vi znate da možete još studirati 10 do 15 godina“.
Kako se dalje razvijao tvoj život?
Tu je negdje došao stand-up. Nekad 2015. sam se počeo baviti stand-up komedijom. Nisam znao da će mi to postati posao. Negdje sam priželjkivao, jer kad sam upisivao 2013. filozofiju, ja sam išao na prijemni za akademiju, glumačku akademiju i nisam upao. Nisam upao na glumačku akademiju i onda sam mislio da je taj moj san o tome da ću jednog dana nastupati u kazalištima, na televiziji ili na filmu, da je tu srušen. Međutim, evo, kao što vidite, možda, ovaj, nema svako isti put prije svega, a drugo, možda, taj put koji je zacrtan i kojim svi idu, možda to nije baš vaš put nego neki drugi. Ali učite školu, škola je bitna, da ne bi bilo sad, doveli su Vinču da govori ljudima nemojte ići u školu.
Ja nisam bio dovoljno ustrajan za filozofiju, ali sam negdje u jednom trenutku skužio da to nije za mene. Možda je jako bitno da vi, koji ste sada, evo, mladi mozgovi, neki će ići sada u srednju školu, probate slušati sebe i ono što vi želite.
Rekao si da nisi uspio s glumačkom akademijom i nastupima, evo, napunio si mirkovačku školu.
Moram priznati da sam najviše ponosan na ovo. Bilo je, mislim, ja sam i sretan što nisam iskreno upao na akademiju, jer ne bi se desile neke mnoge lijepe stvari, ne bih upoznao mnoge divne ljude. Tako da, evo, opet kažem, možda put koji misliš da trebaš ići, možda to zapravo nije za tebe, nego će se nešto drugo desiti. Ako nešto dovoljno voliš, uspjećeš. Samo mora se raditi. Puno je rada u svemu. Sve što vam izgleda, onako, ako izgleda da je nešto lagano kad čovjek neki radi, ako gledate, ne znam, nekog nogometaša ili nekoga tko dobro glumi, dobro pjeva, znajte, ako to izgleda lagano, da su iza toga sati i godine rada.
Danas živiš u Zagrebu. Je li to zbog posla kojim se baviš?
Da, živim u Zagrebu, inače, ako netko nije znao. Kao, toliko volim Mirkovce, a onda živim u Zagrebu već 15 godina. Ali dobro, u Zagrebu se sve događa. Svi su u Zagrebu. Zbog posla naprosto i zbog scene i nekako Zagreb je centralni, pa se svuda putuje. I u Sloveniju, i u Srbiju. Idem i u Boston, nekako iz Zagreba uvijek je najlakše, ali evo, volim dolaziti tu. Jako puno volim nastupati u Slavoniji. Mislim, gdjegod dođem, ja se osjećam kao kod kuće. Mislim da je to jako bitno, jer imam taj neki stav da, ja volim i zezati publiku i publika, ja kažem, slobodno zezajte i vi mene, ali onako, generalno volim gdjegod dođem. Radujem se nastupu u Beogradu, u Sarajevu, u Zagrebu, u Kninu, u Splitu, u Nišu, gdjegod, ja se stvarno osjećam ugodno. Ja ništa sad tu nešto ne fejkam i pravim se da nešto nisam, jer ja sam taj seljak iz Mirkovaca, pa me prihvate takvog.
To je jako lijepo. Znači svjetski čovjek?
Da, svjetski čovjek. Svjetski čovjek iz Mirkovaca. Zapamtite to.
Ja ću se evo malo dotaknuti tih Mirkovaca i drago mi je da se ponosiš što si iz Mirkovaca, što si ovdje stasao, što si, evo, prošao kroz školu u Mirkovcima. Rekao si da sanjaš nekad školu, imaš nekad neprospavane noći i sjetiš se baš mirkovačke škole od svih ostalih škola gdje si išao? Kako ti je bilo u toj školi i djetinjstvu?
Drugačije je to malo izgledalo, puno toga nije bilo. Pored škole je bila livada, tu gdje vi sjedite, mi smo pasli. Tu je, ja kad sam kretao u školu, sad, možda je to vama koji ste nove generacije na, ne znam, telefonima i aplikacijama, ja sam još bio u školi, dakle, krenuo sam, ja sad ne znam, trebalo bi otići pogledati u imeniku kad je bio prvi razred. Mi nismo imali, nije bio plin, nije bilo ovo grijanje, radijatori, nego smo imali peći. Mi smo imali peći na drva. I onda su, za vrijeme nastave, naše čistačice, djelatnice koje su tu radile, išle od razreda do razreda sa onim kolicima i onda su ložile peć. Tek negdje, ja mislim u petom, šestom razredu su nam došli radijatori i mi smo tu gledali ovako, ono, kao da su vanzemaljci sletili. To je bilo ono kao, wow, vidi radijator, ono, vrrr, vrrr. Da, baš je bilo zabavno.
Dolaziš iz obitelji u kojoj ima dosta braće i jedna sestra.
Da, imam i jednu sestru. Sestra je blizanka, dvije minute starija od mene i to mi nabacuje cijeli život. Tako da prvo se njoj čestita rođendan. Ali ja obično kad čestitam Božić ili Uskrs, ona kaže također. A onda i kad rođendan čestitam isto moram sestri, onda isto kažem također. Imam još starijeg brata Milana i mlađu braću Branka, Nebojšu i Aleksandra. Nas je šestero djece. Ja sam bio srednje dijete dugo, onda je došao Aco. U principu kad imaš veliku familiju, to je, pogotovo u maloj kući u kojoj smo mi živjeli, mi smo bili ono, sirotinja, to ne krijemo, tako je bilo vrijeme. Da, velika familija i to je nešto ipak, mislim, svi znate kako je, kada imate, eto, možda neki su jedinci, ali to nema veze. Nama je bilo, nikad nam nije bilo dosadno. Bez obzira što nismo imali toliko, ipak smo kroz sport i kroz, eto, školu i kroz razne aktivnosti, išli na more, kroz razne programe, zato što smo bili dobri. Tako da smo kroz sport i kroz obrazovanje stvarali neke prilike koje nikada, možda ne bi, sigurn. Mi nikada nismo išli na more u našem aranžmanu. Kada sam počeo raditi, i tako dalje, prvi puta sam otišao na more.
Mislim da moji roditelji, tata Zoran i mama Jovanka, ono što su oni napravili za nas i kako su se nama posvetili, je tako unikatno i, mislim, ne znam što bih rekao, a da se sad ne rasplačem.
Sestra Zora je isto majstor karatea. Ona je knjigovođa i računovođa, a inače i pleše, ide po raznim festivalima, pleše neke retro plesove, ja bih rekao, od 30. do 60. i tako. Ona je isto jako svestrana i zna i pjevati, plesati, i tako to. Ma zapravo u svemu je bolja od mene, ali eto. Ja se bavim komedijom, ali ja sam najmanje duhovit u familiji, ali eto, mene je zapalo da to radim, tako da ja to radim.
Bilo u obitelji, bilo u školi, čega se onako rado sjećaš, recimo, ili čak da je bilo možda i smiješno, recimo, dok si išao u školu?
Pa bilo je tu svega. Ne znam je li nešto za javnost. Jednom je moj brat, skoro smo školu zapalili. Ne znam. Mnogi od vas su vjerojatno maštali o tome. Ali sad je ovo sve toliko dobro napravljeno, sve je protupožarno. Ona stara škola, to se lako dalo zapaliti. To je bilo za novogodišnje, ove božične, predbožične praznike. Puno ukrasa je bilo od papira. Ne znam je li vi to danas isto radite? I onda je moj buraz, mi smo se igrali petardama i s nekim šibicama palili. I onda je upalio šibicu, ugasio je, međutim, ostalo je malo žari na tome i bacio je u koš za smeće koji je bio pun papira. I onda su se ti papiri zapali i onda kako je tu bilo puno tih ukrasa, krenulo je goriti sve to. I onda taj jedan ovako čošak od razreda je gorio. Uglavnom, onda smo gasili, jedan moj kolega je rekao „gori škola, gori škola!“. I onda smo imali probu u to vrijeme, baš za dan škole, i onda smo otrčali, i onda je stvarno gorilo. Onda smo mi to nešto gasili. I uspjeli smo ugasiti, tako, preživjeli smo. Nisu nas izbacili iz škole, jer ipak ocjene i to, nekako, ne znam. Ja zapravo ne znam kako nas nisu izbacili iz škole tada.
Drukčije je bilo tada. Ja i kad slušam priče od generacije prije, svašta je bilo. Ja kad sam došao na fakultet, isto generacije prije su bile ovakve, pa smo mi bili ovakvi, pa su poslije nas bili svakakvi. Tako da možda je malo to sad sve došlo na finije. A možda i nije.
Kako pamtiš Mirkovce recimo kada si ti išao u školu? Je li bilo izazovno? I sam kažeš podijeljena sredina? Kako si ti u svemu tome prolazio?
Ja sam ovdje išao po „srpskom“ programu, iliti danas A-modelu. Kad smo mi bili, ne znam kako je sada, ali bili smo podijeljeni u A i B razrede. Ja sam krenuo, znači dvijetisućite, je li. Znalo se desi to kad smo bili klinci, nismo mi znali te toliko razlike. U tim nekim godinama, kad smo počeli biti malo stariji, onda je bilo jasno da postoje kao neke razlike, mi i oni. Ali ja bih rekao da su profesori, prije svega najviše profesori, a onda i roditelji, ulagali napor da, bez obzira što mi idemo po ovom programu, oni idu po onom, na kraju krajeva to je isti program, samo što smo mi učili srpski i imali pravoslavnu vjeronauku.
Ja bih rekao da se to nekako, mislim to je bilo kasnije i zaljubljivanja, neki su se kasnije eto i poženili, iz A i B razreda, tako da, naravno da jeste, bilo je nekih problema, bilo je problematičnih učenika, koji su, ja bih rekao da je to nacionalno bilo samo neki instrument za njihove nestašluke i bezobrazluke, ili kako uopće to nazvati. Ali ja to sve sad gledam onako da je to sve bilo dječje. E sad ako je netko stvarno odgajao djecu kroz mržnju, to nije dobro i to treba odmah osuditi.
Kako još pamtiš Mirkovce?
Bilo je puno više drveća. Bilo je valjda 70% više drveća u ulici, prije nego što su provukli kanalizaciju, plin i ne znam što, novu struju, sve odvojeno, pa sve ono što nisu posjekli u prvom ili drugom šusu, su posjekli na kraju. Bilo je puno više zelenila, ja to pamtim. Bilo je puno više ljudi. Ja kada sam išao u školu bilo je više učenika, bilo je više svega. Bilo je puno više ljudi na ulicama koji su sjedili na klupama, starijih ljudi, baka koje te zaustave, ljudi su se više pozdravljali na ulicama. Ne znam kako je sada, da li to isto rade, ali mi smo uvijek pozdravili, kogagod sretneš, jer selo je selo, ti ga pozdraviš, bez obzira znaš li ga ili ne. Bila je neka, ja bih rekao više intimnija atmosfera. Danas smo svi brzi, svi su na telefonu, ljudi imaju slušalice, ljudi se ne pozdravljaju, evo, više bih tako rekao, da se možda to promijenilo. Ima puno ljudi koje ne znaš uopće, nitko ne zna tko su. Ali ja sam to zadržao, ja kad sam u selu, pa čak kad sam u nekom drugom selu, koje god selo bilo, u kojoj god zemlji ja imao nastup, ja dođem i pozdravim čovjeka na ulici. Onda čovjek gleda, 'ko je sad ovaj sa zagrebačkim tablama što me pozdravlja? A to Vinča, normalno, čovjek seljak.
Imaš 14 godina, ideš u srednju školu. Kakav je tvoj odlazak iz tog zelenog sela, kao što si opisao, gdje sve pozdravljaš, sa svima si dobar? Ti dolaziš kao klinjo iz Mirkovaca i kako izgleda taj tvoj prvi dolazak u Zagreb?
Dobro, da, pa oči su bile tolike (op.a. pokazuje velike oči). Zagreb mi je bio prevelik. Sad, evo, poslije 15 godina, jedan od manjih europskih gradova, je li?! Ovaj, nije uopće toliki. Sad je premali, preuzak, a tada kad sam došao, mi je bilo sve novo. Lijepo je promijeniti sredinu, jer onda čovjek promijeni perspektivu. Kad si na selu, i ja sam bio, onda si možda po nekim stavovima, ne bih ja rekao zatucan, ali... Uglavnom, da, pa ne znam, bilo je super doći u veću sredinu i promijeniti sve, upoznati ljude iz različitih krajeva Hrvatske, pa i regije. Ja sam išao u pravoslavnu gimnaziju i tamo je isto bilo raznih ljudi iz svih krajeva. I, općenito, Zagreb k'o Zagrebi, lijep je, ugodan grad i siguran za život. Tako da, meni je to bilo zabavno. Ali ja, kao, pobjegao sam iz zelenila, tamo sam isto tražio zelenilo, pa sam visio po Zrinjevicu, Tomislavcu, u parku, gitara, svirao, tako da je svega tu bilo. I neke ljubavi. Ja sam, inače, prvu vezu koju sam imao trajala je sedam godina. Od prvog do sedmog razreda. U osnovnoj školi. Da. Ona je meni kupovala one smokiće sa Pokemon karticama. I onda, kad su moji roditelji skontali da sam ja sponzoruša , onda su prekinuli tu vezu. Mi smo bili mirkovački Romeo i Julija, samo sam ja bio Julija. Da, da, to je bila prva ljubav.
Kako si uopće došao na ideju da se baviš stand-up komedijom?
Prvi nastup imao sam u Privrednikovom klubu u Preradovićevoj, a zapravo, počeo sam se baviti stand-upom zbog Robina Williamsa, koji je bio, vi ga znate vjerojatno kao glumca, Oskarovca, a on je bio i stand-up komičar. I kako sam ja njega volio kao glumca, kad je on tragično preminuo 2014. ja sam pogledao sve filmove koje je on snimio, u kojima je igrao, i onda sam vidio da ima nešto gdje on priča na pozornici, sam, s mikrofonom, i onda mi se to svidjelo, što on radi, pa sam rekao, to bi' i ja radio, mogu i ja to, i eto. Evo, devet godina kasnije, sjedim tu pred vama.
Koja ti je bila onako najbizarnija ili najsmješnija situacija?
Kad mi je tip prijetio nožem poslije nastupa, ali on nije bio na tom nastupu, to je bilo sat vremena poslije nastupa. Jedan ovako dosta specijalan lik, ali sam ja to vrlo, ovaj, kulerski odradio. Nije se, hvala Bogu, ništa desilo, ali mislim ima svega, ali u 99% slučajeva dolaze normalni ljudi, kojima je jasno o čemu se radi.
Koji je tvoj neki hobi sada?
Hobi, volim skupljati stripove i čitati, evo to je to. Leptire više ne, to sam prije radio.. Ne, šalim se, stripove volim, volim Dylan Doga, volim ove talijanske, Bonellijeve, volim te stripove, da.
Volim ponešto skuhati, no više volim pojesti. Veliki sam gurman. To se tako službeno kaže za nekoga ko se prejeda, stalno. Ovaj, ne, mislim, zapravo da mi je dosadan život, kad čovjek ovako pogleda, mimo ovih nastupa, i to što imam dva predivna sina, i zaista predivnu ženu.
