EUvizija, Uspješni mladi „Promjenotvorci“
Anamarija Mrkonjić, Babina Greda
1. Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Zovem se Anamarija Mrkonjić, dolazim iz Babine Grede, a trenutno studiram kroatistiku, diplomski studij.
2. Kako je započela tvoja ljubav prema ovome čime se sada baviš? Jesi li to sama otkrila ili je netko u tvojoj okolini utjecao na to?
Ljubav koju gajim prema hrvatskome jeziku i književnosti vjerojatno nikada neću moći dokraja opisati, ali narod kaže da naša djela govore za nas, stoga se trudim na razne načine promicati našu baštinu. Ta je ljubav vjerojatno započela nakon prvoga slušanja ili čitanja neke bajke – od malih nogu. Sjećam se da nisam mogla dočekati napraviti iskaznicu za školsku knjižnicu i već sam u drugome razredu osnovne škole dobila diplomu za najviše pročitanih knjiga. Rano sam shvatila da je jezik zrcalo svakoga čovjeka, on zrcali sve što jesmo, njime pokazujemo stupanj obrazovanja, pripadnost zajednici. Nije Pajo Kanižaj badava napisao sljedeće stihove: „zaplakao sam hrvatski / progovorio hrvatski / hrvatskim govorim / šapućem hrvatski / šutim hrvatski / sanjam hrvatski“.
Važnu su ulogu u pronalasku te ljubavi odigrali moja obitelj, djelatnici u osnovnoj školi, osobito nastavnica hrvatskoga jezika, kasnije i druga nastavnica u srednjoj školi i knjige dakako, prema tome i knjižničarka koja je brusila moj ukus. Ne mogu ne spomenuti i nekoliko godina članstva u KUD-u “Mijat Stojanović” te u pjevačkoj skupini “Dive i Denis” i njezina voditelja.
Babina Greda osim toga ima i specifičnu dijalektološku sliku, što je meni oduvijek bilo izuzetno zanimljivo i znala sam da ću to jednom morati podrobnije istraživati. U nas je naime staroštokavski sustav (uvriježilo se i šokački izričaj) u kobnoj borbi s novoštokavskim. Možda je nekad jedini pobjednik bio staroštokavski, kako se to obično i naglašava u stručnoj literaturi, a danas tomu nije tako.
3. Ti dolaziš iz Babine Grede. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u maloj sredini? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Kronike iz Narnije i Pustolovine Toma Sawyera mila su maca, štono bi se reklo, za djetinjstvo u Babinoj Gredi. Da nisam ovdje odrasla, nisam sigurna koliko bih uopće mogla imati senzibilitet za usmenu književnost, baštinu i našu kulturu uopće. Veseli me što sam djetinjstvo provela praveći snježne tobogane u kanalima, igrajući se ispred kuće dok mama na prozoru čeka planiramo li se uopće vratiti unutra, igrajući se “priko puta kod Daše”, na igralištima. Vrijeme smo provodili u pjesmi, osmijehu i iskrenoj zaigranosti koju nismo učili od mobitela ili na mobitelima, nego od svojih starih i starijih. Nismo od svakojakih jutjubera učili kojekakve životne mudrosti, bili smo njome okruženi svakodnevno dok su bake redovito sjedile na klupčima i s nama pripovidale. Srećom, takva se životnost ne gubi lako, drago mi je što ju danas mogu prenositi kao kakav ambasador svojim nećakinjama i zborašima. Ipak valja napomenuti samo jedno: nije teško zavoljeti kulturu, običaje, cjelokupno usmeno stvaralaštvo naše Grede, ali jednu je stvar osobito lako ne voljeti: mentalitet i osjetni patrijarhat.
4. Je li u toj maloj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu ili iskorak u svom životu? Kako je tebi bilo? Jesi li imala podršku drugih i od koga najviše?
Dok je mladih, podrške će uvijek biti. Kada sam bila dijete i tek ulazila u svijet vlastitih interesa, preda mnom je bilo brojnih aktivnosti kojima sam se mogla priključiti (od plesnih skupina preko borilačkih vještina do zborova). I danas je tako, možda se čak nudi i više aktivnosti, pogotovo u našoj osnovnoj školi, što iskreno pozdravljam i podržavam. Na taj se način djeca prepoznaju, a time i bruse svoje talente, ali i šire vlastite vidike. Zvuči klišejizirano, no tomu je zaista tako. I sama sam počela rano pjevati u folklornoj skupini, kao i kasnije u crkvenom zboru, pa u pjevačkoj skupini, da me njezini voditelji nisu prepoznali, nekad se pitam bih li uopće razbila strah od scenskoga nastupa, solo pjevanja itsl. Nadam se da će jednom dovoljno odjeknuti koliko je važno imati dobre nastavnike, voditelje, uzore napose. Bojim se pomisliti što bi se sa mnom dogodilo da moji nastavnici nisu prepoznali u meni žar za jezikom, književnošću, perom, scenom, glumom. Zbog nekih ljudi znaš da si poseban, a to je uistinu nepatvoren osjećaj. Kada to rano dobijemo od obitelji i nastavnika, moramo biti u elanu cijeli život.
5. Zašto si se odlučila na odlazak?
S obzirom na to da sam uvijek željela znati više, za to je bilo potrebno otići na fakultet. Odlučila sam se otići u Zagreb na kroatistiku. Nisam bila primorana otići tako dalje, no ipak sam otišla putem većih mogućnosti većega grada, a i zbog prestiža zagrebačke kroatistike nad ostalima u Hrvatskoj.
6. Što je za tebe značio odlazak iz tvoje zajednice, obitelji?
Za mene je odlazak nužno značio i pronalazak svoga mjesta, središta interesa; sređivanje vlastite budućnosti. Teško je za sobom ostaviti obitelj, toplinu doma, teško je uopće ostaviti mjesto u kojemu si odrastao. Bojiš se u nekom trenu otuđenosti ili te pak strah da ne pripadaš toj nervozi zagrebačkih ulica, paranoji njegova prometa i histeriji kvartova koja s naoštrenim zubima samo što ne krene u napad. Ipak nakon nekoliko godina izbivanja rasteš, počinješ osjećati puls grada. Ritmovi se lagano usklađuju. Danas shvaćam da mi ovo razmeđe savršeno odgovara. Ni sim ni tam, rekli bi Zagrepčani. Dok je tako, vraćat ću se doma, makar u potragu za dobrim kazivačima.
7. Jesi li tada vjerovala da ćeš uspjeti?
Kroatistika je pri mom upisu primala 120-ero ljudi koji dolaze odasvud. S obzirom na to da se kod nas društvene i humanističke znanosti baš i ne maze, bila sam spremna iznadprosječno raditi da bih uspjela. Pomisao na onih 120 užasavala me. Mislila sam – nije bilo teško istaknuti se u manjoj skupini ljudi, kako će to tek ovdje biti. Ipak su ona spremnost, ali i razapetost taman između književnosti i jezika (prema tome nisam mogla imati problema s nekim gradivom) učinile svoje. Trudila sam se i rekla bih – dokazala da i mi mali seljaki možemo štošta.
8. Kakav je bio tvoj put razvoja, posebice onoga za što si se odlučila?
Krenulo je to od malih nogu, kako sam već napomenula. Najteže je bilo odvažiti se upisati ono što nije toliko cijenjeno kao neki drugi smjerovi, poglavito mislim na STEM područje. U Gimnaziji sam imala odlične ocjene, zapravo sam imala predispozicije i za jedno i za drugo. Moje je hamletovsko pitanje bilo – za kruhom ili za srećom. A uz malo Fortune, nešto više rada i truda, gle čuda – dobijete oboje. ☺
9. Kako si se počela razvijati u smjeru znanosti koja te zanima? I koja postignuća možeš istaknuti?
Prvi znanstveni koraci krenuli su na drugoj godini kada su me profesori pozvali na mjesto studenta-novinara na Zagrebačku slavističku školu. Ona podrazumijeva nekoliko dana intenzivna rada na tekstu, stjecanje iskustva, priliku za nove suradnje, vlastiti rast. Nakon Škole počela je moja suradnja s Vijencem, pa s Booksom. Baš nedavno na Interliberu zajedno s urednicima predstavljala sam 800. broj Vijenca. Pišem prikaze, intervjue i kritike uglavnom. Objavila sam jedan znanstveni rad u koautorstvu, a upravo danas predan je još jedan tekst istraživačkoga tipa. Surađivala sam i volontirala na raznim međunarodnim i znanstvenim konferencijama, kolokvijima; bila sam pozvana na hospitaciju na Sveučilišnu školu hrvatskoga jezika i kulture; sudjelovala sam u transliteraciji glagoljskoga teksta za latinički prijepis zagrebačkoga primjerka Meštrija dobra umrtija s ritualom; već dvije godine provodim terenska istraživanja na području Babine Grede. Predložena sam i za vođenje konverzacijskih vježba u Booksi, ali nažalost fiksni termin ne uklapa mi se u raspored. Za svoj znanstveni, stručni, umjetnički i znanstveno-popularizatorski angažman na Fakultetu sam primila nagradu Franjo Marković, a i nagradu za izvrsnost na prijediplomskom studiju. Teško mi je izdvojiti određene trenutke, a to mora reći da je uistinu neobično lijepo kad se kockice poslože.
Usto moram napomenuti – makar ispala krajnje patetičnom – koliko je lijepo imati profesore koji će prepoznati trud, predlagati dalje, dati vjetar u leđa. Ostao mi je cijeli život taj osjećaj posebnosti, na čemu sam neizmjerno zahvalna.
10. Koji su ti planovi za budućnost?
Mogu se nadati da ću nastaviti gurati kao i dosad, u svim krugovima koji će se nastaviti širiti. Primarno je završiti diplomski studij, zatim dalje na poslijediplomski. Ostalo je – volim reći – problem buduće Anamarije.
11. Što misliš na koji način možemo pomoći drugim mladima da žive svoje snove i u malim sredinama?
Ponajprije djecu u ruralnim sredinama treba gledati kao djecu, a ne kao djecu ovoga ili onoga pojedinca u selu koji je na ovom ili onom položaju u društvu. Premladi su dok žive sa svojim roditeljima da se s takvim ogorčenjima suočavaju. I ne živimo, molim, pod stigmom da su prirodne znanosti jedine koje mijenjaju svijet! A ako već moramo tako, onda ih barem naučimo da netko mora lektorirati i radove toga tipa. ☺ I neka se generacijama prenosi duh posebnosti koji će ih motivirati ili pojednostavljeno, književnoumjetnički – Neka bude živost. Ne dajte da talenti ostaju zakopani u zemlji, nego dajte doprinos da se umnože. Zato ste ih napose i dobili – rekao bi meni drag profesor.
12. Što bi poručio/la drugim mladima koji možda nemaju puno mogućnosti, a žele unijeti neke promjene u svoj život?
Vrlo kratko - Dragi mladi, nikada neće biti krepkiji, u punijem pogonu nego sada, zato se nemojte sklupčati u svoje sigurne zone, upamtite, treba srušiti zidove. Ako se dovoljno trudite, netko će vašu iskru prepoznati, pa će najednom i metajezični svjetovi zaživjeti. Neka vam je mirno more na svim putevima.
Program Impact4Values sufinanciran je sredstvima EU. Program Impact4Values sufinancira Ured za
udruge Vlade Republike Hrvatske.
