1. Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Moje ime je Jelena Karakaš i dolazim iz Orahovice, malenog mjesta u Slavoniji, no trenutno živim u Osijeku. Magistra sam engleskog jezika i književnosti te pedagogije te sam do nedavno radila kao pripravnik pedagog u Obrtničkoj školi Osijek. Osim formalnog obrazovanja i rada, već godinama sam aktivna u području rada s mladima kroz Erasmus+ projekte, volontiranje i edukaciju. Nedavno sam, zajedno sa sestrom, osnovala udrugu Euroactive Hrvatska, s ciljem stvaranja novih prilika za mlade osobito u manjim i ruralnim sredinama.
2. Kako je započela tvoja ljubav prema aktivizmu? Jesi li to sama otkrila ili je nešto u tvojoj okolini utjecalo na to?
Mislim da se ljubav prema aktivizmu razvijala postepeno. Još u srednjoj školi bila sam zainteresirana za volontiranje, što je s vremenom preraslo u ozbiljniji društveni angažman. Kroz volontiranje u različitim organizacijama poput PAUK-a, AIESEC-a i Jaglaca shvatila sam koliko malo truda može značiti mnogo za zajednicu. Okolina je svakako imala utjecaj, no presudni trenutak za mene bio je sudjelovanje na prvom Erasmus+ projektu, gdje sam otkrila koliko se toga može postići kroz rad s mladima na međunarodnoj razini.
3. Ti dolaziš iz Orahovice. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u malom gradu? Jesi li se i ranije susretala s društvenim angažmanom?
Odrastanje u Orahovici bilo je prepuno izazova, ali i lijepih trenutaka. Kao mlađi, često smo morali biti kreativni kako bismo stvorili vlastite sadržaje jer infrastruktura za mlade nije bila razvijena. Unatoč tome, imala sam sretno djetinjstvo ispunjeno druženjem i prirodom. Društveni angažman u tom razdoblju dolazio je uglavnom kroz sudjelovanje u školskim aktivnostima, dok sam s ozbiljnijim projektima krenula tijekom srednje škole i fakulteta. U tom periodu su ključnu ulogu odigrale aktivnosti poput volontiranja u udruzi PAUK, koja me naučila koliko je društveni angažman važan za zajednicu. PAUK se bavio stvaranjem sadržaja za mlade u trenutku kada su takve prilike bile rijetke, pružajući prostor za kreativno izražavanje, povezivanje i osobni razvoj.
4. Je li u toj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu?
Podrške je bilo, ali uglavnom neformalne; obitelj, nastavnici, prijatelji, nekoliko entuzijastičnih pojedinaca. Ipak, sustavna podrška mladima bila je minimalna. Zato su inicijative poput udruga i Erasmus+ programa bile presudne u mom razvoju – otvorile su mi oči za nove mogućnosti.
5. Jesi li tada vjerovala da ćeš uspjeti u ovome što danas živiš i radiš?
Tada nisam imala jasnu viziju budućnosti, ali uvijek sam vjerovala da rad i trud donose rezultate. Kroz sudjelovanje u brojnim projektima i volonterskim inicijativama shvatila sam da uspjeh ne dolazi odmah, nego korak po korak.
6.Kakav je bio tvoj put razvoja, tko te usmjeravao?
Moj put nije bio pravocrtan, ali je bio bogat iskustvima. Od organizacije kulturnih i edukativnih događaja u udruzi PAUK, preko rada u AIESEC-u, gdje sam se bavila razvojem članova i koordinacijom timova, do sudjelovanja na Erasmus+ projektima u različitim zemljama – svako iskustvo me oblikovalo. Imala sam sreću raditi s inspirativnim ljudima koji su me usmjeravali, od mentora na projektima do profesora na fakultetu.
7. Zašto si odabrala biti aktivnim članom društva? Koje su vrijednosti koje promoviraš kroz rad udruge?
Osjećam da je društvo ono što mi svi stvaramo. Ako želimo promjene, trebamo sami preuzeti inicijativu. U radu s mladima najvažnije mi je potaknuti osjećaj solidarnosti, empatije i osobne odgovornosti. Kroz Euroactive Hrvatska nastojimo mladima pružiti priliku da sudjeluju u međunarodnim projektima, usvoje nova znanja i vještine te shvate da i oni mogu biti pokretači promjena – čak i u malim sredinama.
8. Koji su ti planovi za budućnost?
Planiram proširiti djelovanje udruge Euroactive Hrvatska, organizirati još više Erasmus+ projekata i uključiti što veći broj mladih iz ruralnih područja i manjih sredina u Slavoniji. Također bih voljela razvijati edukativne programe koji spadaju u neformalno obrazovanje i izvan Erasmus+ projekata te razvijati aktivnosti povezane s razvojem komunikacijskih vještina, emocionalne inteligencije, očuvanja mentalnog zdravlja, razvoja nenasilne komunikacije, kreativnosti te aktivnog građanstva.
9. Što misliš, kako možemo potaknuti mlade na veći društveni angažman, posebice u manjim sredinama?
Ključ je u dostupnosti informacija i pružanju prilika. Mlade često demotiviraju prepreke poput nedostatka podrške ili osjećaja da ih nitko ne sluša. Važno je stvoriti programe koji ih motiviraju, ali i uključiti lokalne zajednice, škole i roditelje kako bi podržali te inicijative.
10. Što bi poručila drugim mladima koji žele nešto promijeniti, ali se suočavaju s izazovima?
Poručila bih im da krenu od malih koraka. Neka se uključe u lokalne inicijative, volontiraju ili sudjeluju u projektima poput Erasmus+. Također, važno je znati da podrška postoji – ako je ne mogu pronaći u svojoj sredini, uvijek postoji mreža mladih i nevladinih organizacija koje su spremne pomoći.
