1. Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Zovem se Marko Pešut, dolazim iz Đakova, imam 23 godine, studiram Informatologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, volonter sam u Dkolektivu i voditelj sam đakovačkog kluba mladih pisaca Tinta.
2. Kako je započela tvoja ljubav prema poeziji i književnosti? Jesi li to sam otkrio ili je nešto u tvojoj okolini utjecalo na to?
Smatram da je moja ljubav prema pisanoj riječi rano ukorijenjena u mom životu kroz izmišljene priče koje mi je dida pričao, tu je bilo raznih priča o šumskim životinjama, ali najviše o avanturama naših mačaka kad sam bio tužan jer ih nema u dvorištu, dida me je naučio izražavati emocije kroz pisanu riječ.
3. Ti dolaziš iz Đakova. Možeš li nam ukratko reći kako je bilo odrastati u tom gradu? Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?
Đakovo je jedan osebujan mali grad, kad bih danas pričao o mom djetinjstvu čovjek bi pomislio da sam odrastao na selu, igrali smo se na polju, po jezerima i po šumama koje okružuju naš grad, a ljudi su topli i ne postoji kutak grada gdje nisam imao koga za pozdraviti.
4. Je li u toj sredini bilo podrške za mlade koji su htjeli učiniti neku promjenu ili iskorak u društvu? Kako je tebi bilo? Jesi li imao podršku drugih i od koga najviše za ono čime se baviš? Jesi li već tada mogao naslutiti da ćeš se baviti pisanjem, a osim toga i biti aktivan na motiviranju drugih da se pokrenu različiti sadržaji u Đakovu?
U Đakovu mladi motiviraju mlade, lako se okružiti aktivnim ljudima koji će ti rado pomoći da ostaviš pozitivan trag u društvu. Tu su udruga ARLA i Gradska knjižnica i čitaonica Đakovo koje bih istaknuo kao najveće promicatelje kulture u gradu. Tinta, koju sam ranije spomenuo funkcionira pod Gradskom knjižnicom i čitaonicom Đakovo, koja Tinti pruža maksimalnu potporu u cilju promicanja književnosti. Đakovo ima izrazito aktivne pojedince koji samo čekaju da im netko predloži novi projekt. Meni podrške defintivno nije falilo, samo je bitno imati volje i viziju čime se želiš baviti. Aktivnim pisanjem počeo sam se baviti sa 17 godina, tad nisam očekivao da ću postati voditelj kluba pisaca, ali sam uvijek bio otvoren za promicanje kulture u našem mjestu.
5. Za tebe znamo da si vrlo angažiran u svojoj lokalnoj zajednici. Također, iznimno doprinosiš promociji književnosti i pisanja među mladima. Član si Kluba pisaca pri Gradskoj knjižnici u Đakovu. Izdavao si u regionalnom Zborniku. Jesi li oduvijek vjerovao da ćeš uspjeti u ovome što danas živiš i radiš?
Nisam imao nikakva očekivanja, imao sam vremena i volje, aktivni ljudi u Đakovu bili su mi uzor, još uvijek jesu. Kada sam vidio što oni rade, rekao sam si zašto ne bih i ja bio dio aktivne zajednice u društvu.
6. Kakav je bio tvoj put razvoja, tko te usmjeravao, kakav je bio taj proces za tebe?
Najduži volonterski put imao sam u Crvenom križu u Đakovu, tu sam naučio što je to biti volonter i kakve vrijednosti volontiranje promiče. Kasnije sam se uključio u Tintu, gdje sam dobio prvu ozbiljniju poziciju na kojoj su me ostali Tintaši podržali, a bivši voditelj Marino Barišić usmjeravao. To je vječni proces za koji smatram da nikada neće biti gotov jer uvijek ima mjesta napretku i novom znanju.
7. Zašto si odabrao biti aktivnim članom Kluba pisaca? Koje su vrijednosti koje promoviraš i želiš promovirati kroz svoj rad i kroz svoj čitav angažman u tvojoj lokalnoj zajednici?
Koncept Tinte kao oaze za pisce u malom gradu me privukao; ali fantastični mladi ljudi unutar kluba motivirali su me da se zadržim i dam svoj doprinos u Klubu. Želim promovirati zajedništvo, ne smatram da je moj doprinos išta veći i snažniji od čovjeka do mene i zato želim pomoći skupiti što više aktivnih ljudi u zajednici kako bi imali dugotrajan i pozitivan utjecaj u društvu.
8. Što misliš na koji način možemo pomoći drugim mladima da žive svoje snove i u malim sredinama? S obzirom da često čujemo kako su mladi pasivni, apatični, da im je narušeno mentalno zdravlje, što misliš na koji način ih možemo potaknuti na veći društveni angažman, posebice u manjim sredinama?
Najčešći problem je strah od novog okruženja, naravno ne dijele svi mladi taj strah, ali ako želimo olakšati put mladima trebamo se mi aktivirati u mjestu koje je njima najpoznatije, a to je škola. Smatram da bi dosta olakšali mladima kada bi im pomogli stvoriti klubove unutar same škole kroz koje bi oni mogli iskusiti, barem u manjem obliku, kako je to biti aktivni član društvo, nakon čega bi se oni mogli lakše odlučiti u kojem smjeru krenuti sa svojim angažmanom.
9. Što bi poručio drugim mladima koji možda lutaju, koji su izgubili volju, ne snalaze se i ne znaju na koji način uvesti smisao u svoj život?
Uđite u društvo, u volonterske klubove, istražite svoju zajednicu i sami ćete se iznenaditi koliko vam ona toga ima za ponuditi.
10. Koji su ti planovi za budućnost?
Završiti fakultet, zaposliti se u svom gradu i nastojati biti pokretač u svom društvu.
Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta EUvizija koji je financiran kroz program Impact4values. Projekt je sufinanciran sredstvima EU i Ureda za udruge Vlade RH.
