Za početak, molimo te da nam se ukratko predstaviš.
Ja sam Anamarija Tenžera, bivša sam učenica Osnovne škole Nikole Tesle Mirkovci. Spisateljica sam, članica Savjeta mladih Vinkovci i vlasnica sam izdavačke kuće. Kao mala doselila sam iz Dalmacije u Slavoniju.
Kakav je tvoj doživljaj Mirkovaca sada, a kakav je bio kada si prvi puta došla?
U osnovnoj školi u Mirkovcima naučila sam kako funkcionirati u zajednici, kako surađivati s ljudima. Stekla sam puno prijateljstava i s mnogima se još uvijek čuje. Meni su nastavnici bili veliki dio života i drago mi je da su vidjeli moju budućnost. Zbog toga sam i ostala u svijetu hrvatskih knjiga i hrvatskog jezika iako nisam voljela gramatiku i kao dijete sam joj se jako protivila. U osmom razredu sam postala ozbiljnija, no nikada nisam pustila dijete u sebi i nadam se da nitko nećete i to je za sada što se mogu sjetiti iz svoje prošlosti u Mirkovcima.
Prisjetili ste se lijepih trenutaka iz škole uz fotografije, a neki od tih trenutaka su maškare i druženje sa prijateljima.
Drago mi je vidjeti stare fotografije i smatram da su fotografije važne jer ostavljaju trag ljudima i govore koliko je važno biti svoj i ne mijenjati se zbog drugih. Vidjela sam po fotografijama da se nisam promijenila jer i dan danas imam istu frizuru. U školi mi je najteže bilo podići ruku ma da sam znala ako je odgovor bio točan. To je I bio moj najveći problem sa kojim sam se suočila, manjak samopouzdanja. Smatra da se svako dijete suočava s istim.
Također smatram kako je svaki san važan i treba ga pratiti kolikogod glupo to zvučalo. U sedmom mi je razredu bilo jako teško izboriti se za sebe, ali sada razumijem da nitko nije stvoren da se uklopi u neki kalup.
Potičem imanje svojeg stave no uvijek treba birati riječi da nikoga ne uvrijedimo.
Kako si se snalazila u srednjoj školi?
Srednja škola mi je bila izazovna jer se tada čovjek gradi i potrebno je puno rada na sebi. U srednjoj školi sam se morala sučiti sa “kul” osobama, koji su uvijek imali svoje komentare na mene. Osjetila sam pritisak društvo. Smatrala sam da mi društvo govori kako trebam živjeti, no ja sam u srednjoj školi htjela objaviti knjigu, a ne ići u klubove. Mislim da je uvijek važno birati način komunikacije i treba uvijek raditi dobra djela jer promjena kreće od nas. Možda nismo svjesni da smo možda mi nekome inspiracija.
Kada si počela s pisanjem? O čemu si progovarala?
Počela sam sa devet godina, a pisala sam ono što sam vidjela u animiranim crtićima. Službeno sam krenula pisati roman u srednjoj školi. Imam tri romana i dvije slikovnice. Meni je pisanje bilo život i smatram da bih bez toga bila kao uvenula ruža. Pisala sam o svojim emocijama i problemiam. Svoju prvu knjigu sam objavila sama tako što sam skupila novce na radu u sezoni.
Poslije toga dobila si razne ponude ali si odlučila otvoriti izdavačku kuću?
Da, poslije tih ponuda ipak sam odlučila otvoriti izdavačku kuću kako bih mladima dati glas. Smatram da je to divan prikaz kako izgleda kada se ne prepustiš utjecaju društva.
Koje hobije imaš i koji stil života živiš?
Moj hobi je glazba ali ne pjevam, nego stavim slušalice i prošećem pet kilometara. Ljudi su mi govorili jesam li normalna zašto toliko hodam. Također, svoje slobodno vrijeme angažirana sam u lokalnom Savjetu mladih.
Što smatraš da mladi mogu dobiti od projekta EUvizija?
Od projekta mogu dobiti glas da ih se čuje i da trebaju znati o EU vrijednostima za svoju budućnost. Smatram da će im dati šansu za bolje razumijevanje društva.
Potičem mlade da kažu nekome uvijek lijepu riječ . Unatoč nasilju koje sam doživjela u srednjoj školi nisam se mijenjala i smatram da se ni ne treba mijenjati, treba ostati svoj koliko god je moguće.
